28. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem Evanđelju naš Gospodin u svojoj prispodobi iznosi više istina o odnosu između Boga i čovjeka, to jest Boga i njegova naroda. Isus predstavlja Boga koji poziva ljude na svadbu kao uzvanike. On je onaj koji ih poštuje i ljubi do mjere da ih želi za svoje sustolnike na gozbi svoga Sina. Uistinu, Bog je želio da svaki pojedinac ali i njegov narod u cjelini bude dionik zajedništva i ljubavi koju on dijeli sa svojim Sinom u Duhu Svetome. I stalo mu je da svi to spoznaju, dožive i da u toj ljubavi i sami uživaju. Bog se trudi oduševiti čovjeka za taku uzvišene istine, spoznaje i darove njegove ljubavi. On ne želi ljude dovesti u svoje kraljevstvo prijetnjama i prisilama, nego naviještanjem radosti i blaženstva u njegovu kraljevstvu. Upravo to označava slika svadbe, te kraljev poziv uzvanicima. Kraljeve sluge izlaze na trgove i ulice da pozovu uzvanike na svadbu, što ovi odbijaju. No bez obzira na ishod, iz prispodobe razumijemo da Bog s ljubavlju šalje svoje sluge – proroke koji pozivaju narod na zajedništvo s Bogom i na vjernost njegovu savezu, što su oni činili i pod cijenu uvreda, maltretiranja i života. Sluge Božji nisu prijetnjama i maltretiranjem pozivali ljude na zajedništvo s Bogom, nego su životom i primjerom poticali da ljudi otkriju koliko je važno biti s njime u zajedništvu za vlastito spasenje.
S druge pak strane poznato je da se ljudi radije pretvore u obične smrtnike koji se bave zemaljskim stvarima, nego da se opredijele živjeti u punom zajedništvu s Bogom. Ne čini im se uvijek da od zajedništva s njime ima ikakve koristi, pa se onda radije posvećuju svakodnevnim brigama i osobnim probitcima. Ljudi se doista više uzdaju u ono što sam pribave, zarade i steknu, nego u ono što mogu primiti iz Božje ruke kao duhovnu milost i blagoslov koji daju smisla svemu što rade. I kada dadnu prednost zemaljskome pred duhovnim, tu započinje njihova propast i tragedija. Jer da steknu ne znam koja blaga ovoga svijeta, ako ne dođu do kraljevstva nebeskoga i vječnoga života, nisu postigli ono što su trebali u životu. Naprotiv, potrošili su neizmjerni život za zemaljska dobra, umjesto da žive uzvišeno i dođu do punine spasenja.
Ovaj rizik o kojemu govori Gospodin vreba i svakoga od nas. Svi smo mi skloni živjeti svoj život kao obični ljudski život, pri čemu je vrhunac svakodnevni aktivnost posvećen priskrbljivanju osnovnih stvari za život. Potom polažemo pravo da nas nitko u tome i drugim zemaljskim aktivnostima ne ometa i ne uznemiruje, pa ni sam Bog. Zato Isus reče da su uzvanici uhvatili kraljeve sluge, zlostavljali ih i ubili. Prema tom obrascu vidimo da ljudi ne žele da ih Bog uznemirava svojim pozivima i ponudama, jer su njima daleko primamljivije zemaljske ponude. Oni žele biti samostalni i neovisni o Bogu i njegovim pozivima, to jest njegovim darovima. Žele se baviti poslovima kojima oni žele, umjesto da ih neki Bog izvlači iz njihova komoditeta i onemogućuje im život u njihovim užicima. Na taj način ljudi pokazuju da nisu Boga dostojni, to jest da ne žive život koji je njega dostojan, jer su izabrali živjeti tek na razini ljudskog dostojanstva koje ne proizlazi iz Boga. pa i kad se to dogodilo, Bog nije nikada odustao tražiti ljude, veseleći se uvijek onima koji su htjeli primiti njegov poziv, pa i kad se nisu nadali da će iz zapasti tolika čast da ih božanski kralj pozove na svadbu svoga Sina.
Iz ove Gospodinove prispodobe izvlačimo zaključke i za vlastiti život i vlastito kršćansko djelovanje. Prije svega pozvani smo uočiti veliku Božju ljubav prema nama koju je htio podijeliti s nama obdarivši nas njome kao najvažnijim sadržajem života. Nadalje, ne možemo ne uočiti da Bog prema nama nastupa s dužnom pedagogijom roditelja koji nas privlači naviještajući nam radost i blaženstvo, a ne strašeći kaznama, premda nam nije sakrio ni to da nas čeka kazana koju sami sebi priskrbimo u trenutku kad odbijemo njegove božanske ponude spasenja. Na taj način smo i sami pozvani naviještati vjeru kao radosni događaj – svadbu Sina Božjega, te smo sve ljude dužni pozivati da dođu na tu svadbu koja im pruža život vječni i spasenje. Potrudimo se sami biti dostojni tog Božjeg poziva, te poput revnih slugu Božjih pozivajmo ljude da ne zapuste svoje duhovno dobro. Potičimo ih da se ne dopuste zavesti zemaljskim ponudama, nego da velikodušno prihvate darove iz Božje ruke, da se prema njima usmjere i u njima da nađu radost i sreću života.