Prikazana Gospodinu
Kao što je listopadska pobožnost bila prigoda razmišljati o Marijinoj pobožnosti, koju ona u sebi njeguje još od najranije dobi, tako je blagdan njenog prikazanja u hramu poticaj da razmišljanjem o ovom događaju dopunimo spoznaje o životu nebeske Djevice. Vijest o Marijinu prikazanju u Hramu nemamo u kanonskim Evanđeljima, nego tek u takozvanim apokrifnim spisima. Međutim u vjerodostojnost podataka koji dolaze iz apokrifa ne možemo držati povijesno sigurnima, nego tek, čitajući ih s dozom opreza, od njih valja uzeti tek neku naznaku ili poruku.
Između obitelji i Hrama
Najstariji takav dokument koji spominje Marijino prikazanje u Hramu je takozvano Jakovljevo Protoevanđelje iz kojeg je kršćanska predaja preuzela i imena Marijinih roditelja Joakima i Ane. Ovaj nam stari tekst govori o tome kako su Marijini roditelji ophodili prema njoj u obitelji, te kako su je kao trogodišnju djevojčicu odnijeli u Hram da je prikažu Gospodinu i da je ostave u hramskoj službi. Ma koliko se s jedne strane ne možemo pouzdati u točnost detalja, s druge strane postoji poruka koja se tim detaljima želi prenijeti, te valja staviti naglasak na nju, imajući uvijek u vidu ono što znamo o Djevici iz evanđeoskih odlomaka.
Znakovito je kako nam ovaj opis najprije potvrđuje iznimnu skrb Joakima i Ane za svoje dijete. Čuvali su, naime, Mariju u obitelji kao u svetištu, te se stoga i spominje kako je cijelo vrijeme boravila u svetištu njihove sobe da se ne bi onečistila svjetovnim sadržajima. Znajući koje im je blago Gospodin povjerio, budno su pazili da kroz njene ruke ne prođe ništa bezbožno i nečisto, čime se označava bit i smisao obiteljskoga života i svake odgojne radnje i mjere.
Kada je pak došlo vrijeme da Marija prijeđe iz obiteljskog svetišta u Hram, svetište naroda Božjega, odlučiše je ne samo prikazati Gospodinu, već i ostaviti da raste u hramu u milosnom ozračju. U spomenutom tekstu se opisuje kako odrediše da joj prethode i povedu je prema svetištu neporočne djevojke roda židovskoga sa svjetiljkama u ruci, tako da se djevojčica ne okreće nazad. Tako se i dogodilo, te ju je u Hramu prihvatio svećenik i postavio na treću stepenicu žrtvenika, a Gospodin Bog ju je zaodjenuo milošću. Nakon toga se njeni roditelji vratiše zadivljeni i hvaleći Gospodara Boga što se djevojčica nije okrenula nazad. Marija je bila othranjena u Hramu Gospodnjemu kao golubica i primala je hranu po rukama anđela.
Prikazanje kao putokaz
Bez obzira koliko ovaj opis bio (ne)pouzdan, ipak je kršćanska zajednica, i bez obzira na njega, njegovala svijest da je Marija bila prikazana Gospodinu, te je od prvih stoljeća slavila liturgijski spomen njenog prikazanja u Hramu, što se onda potvrdom vjere Crkve može uzeti za vjerodostojno. Marijino prikazanje u hramu potvrđuje da je uz božanski dar i milost što je rođena na čudesan način kao bezgrešna, neophodna bila i odgovornost i trud roditelja da je sačuvaju u milosnom stanju štiteći je od utjecaja grijeha. Da nije bilo nastojanja roditelja da je čuvaju i paze, ne samo u tjelesnom smislu kako će se razvijati i rasti, već i u duhovno-moralnome, izložili bi je bili grijehu i srušili bi bili plan koji je Bog imao s njom.
Prva smjernica koja proizlazi iz ovog događaje je poziv da svaka obitelj, Marijinim zagovorom, postane svjesna svoga poslanja pred Bogom, kao što je to bila obitelj Joakima i Ane. Svaka vjernička obitelj pozvana je biti svetište u kojem se, kao i u Marijinu slučaju, ponavlja povijest zaštite milosnog života od grijeha i nečistoće. Svakoj obitelji je primarno poslanje i primarni smisao pretvoriti obitelj u svetište božanskog života, čineći sve da se u njihovoj djeci božanski život čuva od zaraze grijeha, kako to veli i jedna od molitava u obredniku krštenja.
Drugi korak na koji Marijino prikazanje potiče vjerničke obitelji sastoji se u tome da osmisle odgoj djece između obiteljskog i Božjeg svetišta, jer njihova djeca nisu samo njihova privatna svojina, već su i Božja djeca i Božji dar. Zato su Joakim i Ana Mariju prikazali u Hramu Gospodinu da u potpunosti raste i kao njegovo dijete, ne oskvrnjujući svetost u kojoj je bila začeta i rođena. Takvo darivanje djeteta životu i uvođenje u život na pravi način se može dogoditi samo uz pomoć Božju, što je poruka i svakoj vjerničkoj obitelji ukoliko žele dovesti svoje dijete do potpune zrelosti.
Kao što su sačuvali svoje dijete od utjecaja grijeha, njeni roditelji su znali da joj trebaju ponuditi i još opsežnije razumijevanje života koji se ne događa samo u obitelji, već se otvara široj zajednici naroda, čime je učinjen i treći značajni korak o kojem valja razmišljati prigodom ovog blagdana. Prikazujući Mariju u Hramu darovali su je Gospodinu, no time je nisu izolirali od sudbine svoga naroda, niti isključili od odgovornosti za nj, kao što bi netko mogao pomisliti. Naprotiv, samo Bogu potpuno posvećena mogla je biti najvjernija kći svoga naroda i najveća dobrotvorka, koja je služeći Gospodinu služila i svome narodu, te učinila za nj više nego ijedan moćnik i vlastodržac. I iz tog čina proizlazi pouka primjenjiva na svakog onoga tko želi biti aktivni dio svoga naroda, da ne može ispuniti svoje poslanje i to postati ukoliko se ono što čini ne poistovjećuje s pripadnošću Bogu. Zavarava stoga i sebi i druge svaki onaj tko se busa u prsa dokazujući lojalnost i zauzetost za svoj narod, ako mu je srce daleko od Boga i ako ne vrši volju Božju u svakom svom činu. Narodu ne doprinose samo oni koji zarađuju, nego najviše oni koji se Bogu prikazuju i grijeha se čuvaju. Zato je jedan narod stabilan ukoliko je utemeljen na spoznaji Boga i služenju njemu, u čemu Marijini vjerni sljedbenici najviše pripomažu.
