Uskrsnuću ususret
Ukoliko je Marijin Sin bio zakonu podložan, i ona se podlagala tom istom zakonu. Ako Isus kao Božji Sin, prihvativši biti i njezin Sin utjelovljen u vremenu, nije izbjegavao križ i odricanje, post, pokoru i molitvu, onda je i ona proživjela vrijeme svoga zemaljskog života posvećujući se služenju Bogu u skromnosti. Život joj je bio ispunjen samoprijegorom i odricanjem, ali bit njezina poslanja i uloge ide mnogo dalje. Muka, smrt i uskrsnuće bili su središte Isusova poslanja i nedvojbeni cilj kojem je usmjeravao sve svoje korake na putu otkupljenja ljudskoga roda. Gospodin je znao koji ga izazov čeka u Jeruzalemu, te da je darivanje života na križu njegovo stvarno poslanje na zemlji. U tom duhu je pripremao i svoje učenike i ostale prijatelje i sljedbenike, za koje znamo da nisu baš uvijek i ne baš tako dobro razumijevali i prihvaćali njegovo govor o muci i smrti.
Marijina svijest o Križu
Kao tiha i skromna žena za Isusom je išla i majka Marija, osoba posebno nadarena kao „učenica“ u školi služenja Bogu živomu i školi vršenja njegove svete volje. Ona koja je bila savršeno poslušna službenica Gospodnja mogla je najbolje razumjeti vjernog slugu Jahvina kao patnika. Ukoliko govor o patnji i smrti apostolima nije „sjeo“ kao prihvatljiv, jer su mesijansko poslanje razumijevali previše ljudski, Mariji je kao izvrsnom tumaču plana Božjega od početka bilo kristalno jasno i naviješteno da njezin Sin treba trpjeti, te da će i njoj mač boli probosti dušu. Dok apostoli nisu prihvaćali da Isus treba umrijeti niti kad im je on o tome izričito govorio, ona je jasno znala kakva sudbina čeka Isusa u Jeruzalemu.
Najprije, spoznaje koje je imala glede poslanja svoga Sina bile su joj dane jer nije bila dotaknuta grijehom, slabošću i neznanjem glede božanskog života, čemu su bili podložni svi ostali ljudi, tako da je bila pripremljena razumjeti spasenjski Božji plan i svetu volju. Nadalje, kao učenica svoga Sina nije mogla s njim ne podijeliti sve njegove spoznaje, otkriti najdublji smisao i iščekivati neizrecive plodove. Ona je znala da dok je učio druge da nose svoj križ ili pak njegov jaram, da misli sasvim ozbiljno, te da ne bi tražio od drugih ono na što i sam ne bi bio spreman. Zato joj nije bilo skrivena istina da će njezin Sin biti stvarno razapet kao posljednji razbojnik i izopćenik iz zajednice svoga naroda. No svijest o onome što je čeka, to jest svijest o križu u njoj nikad nije bila samo kao ljudska svijest i informacija, nego je tu istu svijest pratila molitvom i snažnim osjećajem vjere i nade u Božju snagu, mudrost i dobrotu. Samo zato je mogla stajati pod križem noseći svoju bol mirno i dostojanstveno.
Vjera u uskrsnuće
Mariji je, dakle, samo vjera davala snagu da ide ususret Isusovim patnjama, ali njena vjera nije bilo neko općenito povjerenje u Boga, nego je ona posjedovala vjeru u uskrsnuće svoga Sina. Ona nije bila toliko spora razumjeti da Sin Čovječji ima treći dan uskrsnuti od mrtvih i sigurno se nije iščuđivala poput apostola kad bi čula Gospodina izgovoriti takve riječi. Prateći u svemu svoga Sina do mjere križa zabodenog na vrh Kalvarije, bila mu je vjerna, ne samo u muci u smrti, gdje ga je mogla pratiti pijetetom majke, nego i u vjeri u uskrsnuće, što je u njoj rađalo svetim mirom, usprkos tragičnosti situacije. Ukoliko je imala brigu za poslanje svoga Sina, Marija nije mogla previdjeti da je njegovo poslanje bilo vezano uz pashalno otajstvo i uskrsnuće, te je i sama, bez daljnjega, cijeli svoj život usmjerila prema tom danu pobjede u čijem je iščekivanju živjela.
Zahvaljujući vjeri u uskrsnuće bila je drukčija od drugih ljudi. Svi ljudi su svjesni da, kako idu prema koncu života, idu prema smrti, no Marija je, kao majka Sina Božjega, prva bila čvrsto vjerovala i jasno znala da ide prema uskrsnuću. Kao čista majka puna ljubavi za svoga Sina proživjela je između Getsemanija i Kalvarije, u savršenoj supatnji kojom je bila sjedinjena s Gospodinom Isusom, golemu bol što probada biće, ali ne bez svjetla nade. Marija u nijednom trenutku nije bez sigurnosti da smrt i nepravda nisu posljednje riječi izrečene čovjeku, točnije protiv čovjeka, nego prije svega i nadasve računa s uskrsnućem koje je konačna i trajna riječ izgovorena u prilog čovjeka. Ona je prva, potpuno jedno u savršenoj ljubavi sa svojim Sinom, doživjela smrt drage osobe u nadi uskrsnuća, dok u ljudskoj primisli nije bila niti blizu takva mogućnost.
Zato bi bilo poželjno ići ususret uskrsnuću, najprije Gospodinovu a potom svomu, moleći nebesku Majku da nam ga pomogne razumjeti i doživjeti na način na koji je i sama to učinila, s vjerom, nadom i ljubavlju koje raspršuju tamu kalvarijske noći, a obasjavaju svijet neizrecivom radošću uskrsnog jutra.