21. nedjelja kroz godinu – A
Proživjeti život uronjen u mnoštvo ljudskih dvojbi i problema, bez jasne svijesti o tome koji je cilj i smisao života, koji je poziv i poslanje, čovjeku bi bilo vrlo oskudno i nedostatno. Nedostajalo bi upravo ono što cijelom postojanju daje draž, ljepotu i ispunjenje. Proživjeti život poistovjećujući njegov cilj i smisao s ciljem i smislom tvarnoga svijeta, bilo bi prilično nerazumno i nerazborito. A da bismo upoznali sebe, svoj poziv i poslanje, nedovoljno je spoznati samo stvoreni svijet. Značilo bi odreći se najboljeg dijela sebe. Zato je istina da tek shvaćajući Onoga tko je uzrok i cilj svega stvorenoga, možemo spoznati i svoj poziv i poslanje. A činjenica je da ima mnoštvo ljudi, među njima i vjernika, koji još uvijek nisu razumjeli svoj poziv i prihvatili božansko poslanje u svijetu.
A kako bi trebalo biti glede toga, opisano je u događaju iz današnjeg Evanđelja. Isus najprije traži od učenika da se izjasne o tome tko je on, što ne čini radi sebe, već radi njih, jer on za se zna da je istinska objava Božjega lica, otisak slave i bića Očeva. Samo iz točne spoznaje Isusove osobnosti može proizići i točna svijest i odgovornost prema samome sebi, te prema svijetu i čovjeku. Dok ljudi govore o Isusu da je prorok ili drže da je neka druga velika i značajna osoba iz povijesti Izraelove, pred njim i apostoli mogu imati samo površna zemaljska mesijanska iščekivanja. U trenutku kad Petar ispovijeda Isusa Sinom Božjim, otvaraju se prava vrata spoznaje i Oca nebeskoga. Petrova izjava je toliko velika, značajna i nadnaravna stvarnost da Isus jasno veli da čovjek bez Božjeg nadahnuća nije mogao doći do takve spoznaje.
Nakon što Petar pokazuje da je bio otvoren Duhu Božjemu za ovaj prvi korak, Isus otkriva svoj plan s njime, koji je u stvari Božji plan s ljudima. Ne samo da čovjek želi doći do Boga, nego je mnogo važnija činjenica da Bog želi doći do čovjeka. Jer ako Bog ne dođe do čovjeka, uzaludan je, ili u najmanju ruku nedovoljan, svaki čovjekov pokušaj da dođe do Boga. A da bi Bog došao do čovjeka i da bi na zemlji ostvario svoje kraljevstvo, da bi čovjeka obasuo svojom slavom, potrebna mu je ljudska suradnja. Ne radi toga što bi bila neophodna ili što on ne bi mogao učiniti da bude i drukčije, nego što on ne želi bez ljudske suradnje. Potrebno mu je neko uporište na koje se može osloniti na zemlji, da bi uspio u svom naumu. Pravo uporište je bilo čovještvo njegova Sina Isusa, ali je osim njega bilo potrebno pronaći i druge uporišne točke na koje će on osloniti svoje poslanje. Takve uporišne točke traži u ljudima, želeći da svaki čovjek dođe do spoznanja istine, ali svaki čovjek ne prihvaća lako i ne podlaže se Božjem planu. Onaj tko želi biti uporište Božjoj prisutnosti na zemlji, mora najprije spoznati božansku trojstvenu bit, mora upoznati Oca i Sina i Duha Svetoga, mora poput Petra primiti Očevu objavu, da bi potom i sam znao što mu je činiti i na koji način se pred Bogom postaviti. Samo takav čovjek može spoznati Isusovo mesijanstvo u njegovim spasenjskim dimenzijama, a ne samo u društveno-političkim, kao što se dogodilo i apostolima dok nisu upoznali snagu Kristova uskrsnuća. Premda su hodili za Isusom, bili su nesvjesni svoga poziva sve dok se nisu odrekli svoga mišljenja o njemu i mišljenja ljudi. Tek kad su prihvatili nadahnuće i svjedočanstvo koje je o njemu dao Otac nebeski, što se dogodilo snagom njegova uskrsnuća, postali su sposobni prihvatiti Božju objavu u povijesti odvažno je svjedočeći svakom čovjeku.
Petrova ispovijest bila je tek prvi značajni ljudski korak koji je Bogu omogućio ostvariti svoje kraljevstvo – Crkvu na zemlji. Vjerojatno se i Petar čudio snazi i sadržaju izgovorenih riječi, jer takve riječi čovjek ne izgovara sam od sebe, budući da nisu uobičajene, nego nadahnute. A kako je bio spreman čuti nadahnuće Očevo glede Isusa Sina Božjega, tako je imao čast iz Isusovih usta čuti Božji milosni plan o čovjeku, te spoznati vlastito poslanje kao stijene na kojoj počiva Crkva i ključara Kraljevstva nebeskoga. Zbog otvorenosti Očevu nadahnuću, Isus mu iskazuje povjerenje postavljajući ga čvrstim i nesavladivim Božjim uporištem u svijetu i vremenu, stijeni koju ni vrata paklena ne će nadvladati, premda je sotoni upravo trn u oku toliko Božje povjerenje i oslonac na čovjeka.
Ono što je doživio Petar, vrijedi i za svakoga vjernika. Otac nebeski od svakog od nas očekuje da budemo njegovo uporište u svijetu, istinska stijena vjere, ugrađena u zdanje Crkve kojoj je Petar prvi oslonac. A to se može samo postojanim i nadahnutim shvaćanjem Isusova božanstva, te otvorenošću njegovoj snazi i riječi, da bismo u svjetlu te spoznaje otkrili svoj stvarni identitet i stekli svijest o poslanju, točnije da bismo dopustili Bogu da nam uputi poziv i otkrije poslanje. Neka nas Petrov primjer pouči i potakne da podmetnemo svoja leđa božanskim nadahnućima, da primimo spasonosne objave Božje i obećanja vjere predostojna koja daju ovom životu stabilnost, te nas vode u život vječni. Amen.

Share: