11. nedjelja kroz godinu – A
U prvom čitanju iz Knjige ponovljenog zakona pronalazimo kratak opis utemeljenja Božjeg naroda. Taj narod nastaje Božjim izborom i potom njegovom ljubavlju i skrbi. S obzirom na to, narod nema nikakvih prethodnih zasluga, jer ga Bog bira svojom inicijativom, te se prema njemu odnosi zaštitnički u odnosu na druge narode. Izrael je bio njegova predraga svojina, ali je opet, s druge strane, imao posebnu zadaću čuvati svoj status pred Bogom, to jest svoje zajedništvo s njime živeći posebnim životom. Da bi narodu bilo jednostavnije živjeti prema Božjoj volji, Bog im je ostavio zapisane svoje uredbe i zakone, a isto tako im je ostavio vođe da mu omoguće živjeti prema njima. No nije želio samo da oni formalno poštuju njegove odredbe, nego da osjete njegovu blizinu. Cilj mu je bio da vide da je on među njima prisutan, te da ih on osobno vodi i živi među njima. A tu svoju prisutnost on objavljuje preko živih ljudi poput Mojsija kojima daje posebne zadaće da vode narod u njegovo ime. Vršeći svoje poslanje autoritetom Božjim njih su slikovito mogli nazvati pastirima naroda. Upravo to je bila posebnost naroda Božjega, jer nijedan drugi narod nije imao tako izravan odnos s Bogom, niti je Boga doživljavao svojim pastirom, kao što je izraelski narod kojemu je Bog odredio pastire da ga vode putem pravoga života.
Znajući za takav odnos Boga i njegova naroda, tim više čudi da je mnogo puta rezultat Božjih nastojanja i skrbi bio uzaludan. Naime, sveti Matej u Evanđelju navodi da je Isusu, kad je vidio mnoštvo, bilo žao jer su bili izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Vidimo da se moglo lako dogoditi da narod, bilo zbog svoje nepažnje, bilo zbog neodgovornosti i mlakosti pastira, ubire gorke posljedice i pada u teška i mučna stanja duha. A narod je bio u takvom stanju jer nije osjećao Boga u svojoj sredini, već je bio prepušten samome sebi i svom ljudskom načinu života koji im nije pružao utjehu niti bio prava hrana njihovoj ljudskosti. Upravo zato je Božji Sin sišao na zemlju da pokaže svoju božansku sućut, te da uspostavi trajnu skrb nad narodom. On je dobro znao da je povlastica imati Boga za pastira, te živjeti po njegovim uputama imajući svakodnevnu sigurnost da hodimo ispravnim putem kojim nas on vodi. Zato se on pojavio kao utjeha izmučenom narodu jamčeći mu ne samo da ga vodi po Božjim zakonima i uredbama, nego jamčeći mu živo vodstvo samoga Boga. Jer u našem povijesnom hodu nije dostatno samo hoditi po nekim pravilima koja je Bog dao, nego je neophodno osjećati utjehu Božje prisutnosti. Samo je to prava sigurnost i utjeha, jer povijesni put zna biti neugodan i vrlo iscrpljujući ako nema žive Božje prisutnosti koja daje jamstvo i smisao svakom koraku.
Potom je tu druga važna istina: kao što je on došao ususret svome narodu, tako postavlja standard po kojem će se mjeriti tko su pravi i zauzeti pastiri. To su oni koji ne čekaju da narodu nešto zatreba, nego oni koji idu ususret noseći mu ono što treba. Zato on poziva dvanaestoricu svojih učenika i šalje ih da izgone zloduhe, te liječe svaku bolest i nemoć u narodu. Oni su bili novi pastiri kojima on daje svoje ovlasti da budu Božji radnici. On ih obdaruje božanskom snagom i darovima, te im daje jasne upute da besplatno daju što su besplatno primili. Ne samo da trebaju poučavati narod da čuva i vrši Božji Savez i da hodi po njegovim zakonima, nego trebaju tako propovijedati i djelovati da narod osjeti da je Bog među njima i da Bog djeluje po onima koje je postavio za pastire. Doista, otkako je Božji Sin sišao na zemlju kao pravi pastir koji je svojim životom donio utjehu Božjem narodu, otada su pastiri dužni poučavati onako kako Bog poučava, a ne samo prenositi neke uredbe i zakone. Otkako je Božji Sin hodio zemljom, otada pastiri sa svom jasnoćom trebaju štititi Božji narod vlastitim životom kao što ga je on štitio. U protivnom neće biti dovoljno dobri da Božjem narodu donesu dužnu utjehu koja mu je neophodna na životnom putu. Otada se ne smije dogoditi da pastiri budu balast narodu u njegovu hodu. A na žalost, događa se i danas u mnogim situacijama, kao što se događalo i tijekom povijesti Božjega naroda.
Pred takvim izazovom neophodno je moliti, kako nas upućuje naš Gospodin koji veli: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“ Treba moliti da se svi skupa pročišćavamo utjehom Duha Svetoga, te da se raspoložimo biti velikodušni pastiri kadri tješiti i voditi narod Božji hodeći ravnim putem gazeći u Isusove stope. Revnim i predanim životom Isusovi pastiri su dužni vratiti poljuljani ugled i izgubljenu vjerodostojnost, jer Isus dobro zna koliko su potrebni živi pastiri da vode narod snagom Božjom, jer samo oni mogu zajamčiti prisutnost živoga Boga u njegovoj sredini. Neka nas Gospodin obdari takvim pastirima da budu utjeha njegovu narodu naviještajući mu blizinu i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji, dok ga ne dovedu do njegova vječnog ostvarenja u nebesima.