27. nedjelja kroz godinu – A
Poznato je da se često u obitelji braća, nemoćni da se dogovore oko diobe, posvade oko podjele baštine. I još se donekle može razumjeti njihovo sporenje, jer polažu pravo na svoju baštinu, na svoj posjed, no ipak se nikad ne bi moglo ni razumjeti ni pravdati, da netko od njih se domogne baštine, ili jednog njenog dijela koji mu ipak ne pripada, bilo protuzakonito bilo preko krvi svoga brata. Pa čak i u slučajevima kad je netko u pravu, uvijek zna da ne bi smio preko krvi dolaziti do svoga prava, jer nema te vrijednosti zemaljske koja može dati pokriće zločinu.
Tim više nam onda ova prispodoba koju priča Gospodin djeluje tragično, jer govori o zločestim vinogradarima – ljudima koji u svojoj neupućenosti i zloći, ne samo da se bore za svoje, nego se bore za tuđe, što im po nijednom zakonu ne pripada. Pri tom je tragedija veća što se ne bore samo protiv ljudi, nego dižu ruku i protiv samoga Boga, darovatelja svih dobara. To je kao kad bi netko poželio da mu roditelj što prije umre, ili, ne daj Bože, kad bi ga odredio eutanazirati, s ciljem da se što prije dokopa baštine. Osim toga još je otežavajuća okolnost što običan najamnik žele prisvojiti ne samo plodove rada, nego i samu baštinu.
Na tragu takvog ponašanja koje Isus proziva u svome narodu, stoji i ponašanje modernoga čovjeka koji se često prema Bogu postavlja kao da je Bog kapitalist koji posjeduje neki kapital koji u svojoj sebičnosti ili zloći uskraćuje ljudima. Štoviše, uzimajući ljude da rade na njegovu posjedu, on ih izrabljuje i iskorištava, dok sam kupi vrhnje njihova rada. Tako se kroz povijest čovjek trudio Boga razvlastiti, da bi onda položio pravo na njegov posjed, svjesni iskrivljujući ujedno u sebi sliku Boga, kao što su oni radnicu u vinogradu svjesno činili sve da im naposljetku, kao zakonska posljedica, pripadne baština. Takve zakonske okolnosti su se stvorile u trenutku kad su uklonili baštinika s lica zemlje. Bili su spremni činiti zlodjela, dok nisu ugušili pravdu i pravo, da bi se onda u nekom trenutku položili pravo da im pripadne baština, jer nema baštinika. I po logici stvari i sili zakona, od tog trenutka baština pripada onima koji su imanje obrađivali provodeći na njemu tolike godine. Tako su učinili sve što su mogli da bi ozakonili svoje bezakonje i gospodaru zakonito nametnuli svoje rješenje.
Međutim Bog nije kapitalist niti posjeduje kapital kojim iskorištava ili zakida čovjeka, nego je Otaca koji skuplja baštinu koju želi dati svojoj djeci i preko njih blagosloviti svijet. A ta baština je njegovo kraljevstvo, ta baština je sreća i blagoslov kojim želi obasuti svoje stvorenje. Zato je neizmjerna tragedija kad si čovjek predstavlja Božju nazočnost u svijetu kao nazočnost nekoga tko bi ga htio u nečemu zakinuti, izrabiti i držati u podčinjenom položaju. Naprotiv, Bog je onaj koji čovjeka, pozivajući u svoj vinograd, poziva zajedno sabirati, poziva ga da bude dio božanske baštine, dio neba i vječne sreće. Kad se čovjek tome opire, ili to ne primjećuje, udaljava sama sebe od baštine, od blaženstva. A najgore od svega je što stječe iskrivljen pojam o Bogu i krivu sliku o sebi, te o vrijednosti, smislu i cilju života.
I kao što su oni radnici u vinogradu upadali iz grijeha u grijeh na način da je jedan grijeh vukao drugi, i sve teži i teži, tako se događa i sa svakim čovjekom koji pred Bogom polaže pravo na samostalno upravljanje svojim životom, pri čemu zanemaruje Božje odredbe. Savjesti mu toliko otupi da je u ime nekog svog interesa usudili se i ruku dignuti na baštinika i proliti krv nevinu, te se onda, tražeći zakonsko opravdanje za svoj (zlo)čin, jednostavno se zapliće u nove i veće grijehe u pokušaju da ozakoni svoje bezakonje pred Bogom.
S druge pak strane oni koji se kaju i traže oproštenje za svoje grijehe, ostvaruju preduvjete Božje blizine i ulaska u kraljevstvo nebesko, u baštinu nepropadljivu i neprolaznu koju je Bog pripremio za čovjeka od početka svijeta. Zato Isus reče kako će se baština oduzeti zlim vinogradarima, a dati drugima koji će poštivati baštinu, baštinika i gospodara baštine. On, Božji Sin i Baštinik, dokaz nam je da nam Otac ne želi oduzeti ništa, nego dati sve. Ne dopustimo sebi, poput loših vinogradara, odbacivati ovaj kamen zaglavni, nego ga prihvatimo kao pravog Baštinika po kojem i mi postajemo subaštinici baštine nebeske u vijeke vjekova. Amen.
