29. nedjelja kroz godinu – A
Svi dobro znamo da se ekonomska neovisnost predstavlja kao značajan čimbenik samosvijesti, ponosa, razvoja, bilo pojedinca, bilo naroda bilo države. Kao što neki pojedinac dobro zna što znači biti ovisan i dužan nekome, te kolikim nemirom i željom za samostalnošću to rađa, isto tako na općoj razini postoji svijest i u pojedinom narodu i državi koji nema svoju gospodarsku neovisnost, čime je izravno izložen iskorištavanju. Biti u političkom sustavu i političkoj ovisnosti o nekome znači dobrim dijelom podložiti njemu i svoj financijski sustav i obrnuto. Zato se uvriježilo mišljenje da onaj tko nema svoje lisnice u džepu ne može niti govoriti o nekoj stvarnoj neovisnosti i slobodi, što je razvidno u moderno vrijeme u kojem se velike sile ne služe više ratovima i ne pribjegavaju vojnoj sili da bi ostvarile što žele, nego se radije služe logikom gospodarskog pritiska ili gospodarskog utjecaja na ovisnost i neovisnost.
I nije samo takvo stanje našeg naroda danas, nego je takvo stanje bilo i Isusova naroda u vrijeme kad je on hodao Palestinom i naviještao kraljevstvo Božje. Njegov narod je bio i vojno potlačen i ponižen, a potom nasilno uvršten u rimski gospodarski sustav u kojem su plaćajući poreze financirali rimsku nasilničku osvajačku državu. U takvom kontekstu bio mu je postavljen upit o tome treba li plaćati porez caru ili ne. Da stvar bude ljepša, ti isti ljudi koji su ga to pitali bili su vješti političari i manipulatori, spremni na kompromise i nikad do kraja iskreni ni na jednoj ni na drugoj strani. Pred narodom su glumili patriote, a u stvari su bili spremni trgovati i nacionalnim interesima samo da spase svoj položaj i ugled, što je bilo vrlo dvolično i neodgovorno. Premda drski i podli, ipak su postavili logično pitanje povezujući dvije stvarnosti u jednu: Ne samo ima li smisla financirati i podržavati bezbožni silom nametnuti režim, to jest carstvo, nego je li to Bog dragi i je li to moralno i dopušteno po njegovim zapovijedima?
Kao što su oni postavili pitanje Isusu tako se nama danas nameće stvarno pitanje što bismo mi odgovorili kad bi nas netko zatekao sličnim upitom: Ako je gospodarska neovisnost preduvjet slobode i slobodnog ostvarenja jednog naroda, ima li smisla ići u Europsku uniju, te dijelom žrtvovati političku neovisnost te se ujedno izložiti riziku nadirućeg, ne tako malenog, razvrata? Je li moralno i dopušteno prodavati svoje banke i poduzeća? Smije li se rasprodavati obalu? Je li po Božju podizati kredite i zaduživati se kad ćemo time samo izgubiti neovisnost i trajno imati nečiju političku omču oko vrata? Sigurno odgovor na takva pitanja ne bi bio ni jednostavan ni jednoznačan. A daljnje pitanje bi moglo biti: Imamo li pravo sada u ovom trenutku uskratiti porez vlastitoj državi koja ide za tim da sve to rasproda i da nas učini ovisnima o drugom narodu ili narodima? Je li moralni grijeh uskratiti takav porez i prestati s financiranjem takvog plana i politike koja će nas u to uvući te ćemo tako plaćati svoje ropstvo i podčinjenost? Bi li bilo bolje uskraćivati porez, pa bi tako pale kulise tako nečasnog plana jer ga ne bi imao tko financirati? Upravo s takvom pričom su došli Isusu farizeji, da bi pred pukom umanjili njegov ugled: Je li dopušteno svojim porezom plaćati osvajačku silu koja oduzima neovisnost našem narodu?
Gospodin se međutim nije dao zbunit jer je dobro poznavao njihove nakane, a isto tako je znao što bi morao biti stvarni interes njegova naroda ostavljajući time i nama neprolaznu pouku. Da nam je prava vjera iz nje bi izrastao pošten odnos prema svoj državi. Najgore što nam se može dogoditi jest nepošten odnos prema svome narodu i državi koji bi bio sastavljen od niskih osobnih interesa. Uskraćujući porez događa se zakidanje i potkradanje općeg dobra, na što nitko nema pravo, bez obzira koji je predznak pred državom u kojoj živimo. Neplaćanjem poreza ruši se i ono malo što imamo, a, što je najgore, ne izgrađuju se niti duhovne pretpostavke za dobar razvoj. Isus je u stvari u prvi mah razdvojio pitanja povezana na neprirodan način. Kao da bi poštivanje ili nepoštivanje države, ma koliko bila dobra i poštena, moglo uvjetovati našu vjeru, a time i budućnost. Ako sada i trebamo dati caru carevo, to nas ne može spriječiti da dajemo i Bogu Božje. Ne plaćajući porez ne ćemo postati više Božji, nego ćemo samo oduzeti pretpostavke svog doprinosa i angažmana u pravednijem rješavanju društvenih problema. Isus zna da za narod koji vjeruje nema opasnosti ni straha. Njegova sloboda nikad nije upitna ni ugrožena, ako nije ugrožen njegov odnos prema Bogu. Stoga je danas našem narodu u Hrvatskoj mnogo krucijalnije pitanje jesmo li spremni davati Bogu Božje? Ako jesmo, onda ćemo znati dati i caru carevo, za što će se uostalom carevi ovoga svijeta i sami pobrinuti na ovaj ili onaj način, ako im netko to uskrati. No mi kršćani koji nosimo moralnu odgovornost za ovaj svijet ne možemo sebi dopustiti nasilno utjerivanje poreza, već odgovoran život i za ovu zemaljsku zajednicu, kako nas to Isus uči. A pokazujemo najviši stupanj odgovornosti onda kad živimo od vjere i kad vjerom opečatimo svoje konkretne zemaljske odluke.
Kvalitetan, čist i čestit, vjeran i pošten naraštaj najbolji je preduvjet razvoja budućnosti, a taj naraštaj se izgrađuje vjerom u Boga i intenzivnim duhovnim životom. Samo čovjek koji je naučio davati Bogu Božje ne će imati problema dati i caru carevo, pa i onda kad se on s dotičnim carem u dotičnom povijesnom trenutku ne slaže. Gospodin nas potiče stoga da ne bježimo od odgovornosti za ovo društvo, ma što o njemu mislili, te da mu ne uskraćujemo svoj doprinos. Naša vjera će također postati dio naše odgovornosti i doprinosa. Što više i bolje Bogu vjerujemo, dajemo veći doprinos i društvu, što današnji čovjek s pravom očekuje od nas kršćana. Stoga je istina da kad dajemo caru carevo, da tim istim poštenim činom dajemo i Bogu Božje, jer smo mu onda dali naše poštenje i čestitost. Doista se pokazalo da su ova dva pitanja umrežena na način na koji to farizeji nisu očekivali. Nisu povezana bila na njihov način, nego na Isusov, koji je mnogo duhovniji, božanskiji i koji obećava i donosi bolju budućnost narodu. Oni su stavljali u oprečan odnos vjernost Bogu i građansku odgovornost, te im je stoga plaćanje poreza djelovalo kao nasilje koje se kosili s vjerskim uvjerenjima. Isus, međutim, polazi od ispravnog vjerskog načela i zahtjeva, da bi onda kao posljedicu izveo i pravilo za svakodnevni život.
Neka Kristove riječi i nama budu poticaj za zdravom izgradnjom svoga društva i budućnosti vlastitog naroda. Budimo narod vjernosti Božjim zapovijedima, dajimo Bogu Božje, da bi onda sve što postoji moglo biti naše, bez obzira kojem ćemo caru plaćali porez. U protivnom će nam se dogoditi da ćemo ostati i bez zemaljskog i bez nebeskog, što bi bila prava tragedija. Živimo ovaj život tako da u njega preslikavamo proživljene nebeske stvarnosti, da bi nam jednoga dana prešao u vječnu radost u nebu! Amen.