1. nedjelja došašća – B
Kao ograničena i krhka bića, suočeni smo s problemom nedostatka vremena, koji na neki način u svojoj prolaznosti nastojimo nadoknaditi. To se odražava kroz želju da ga maksimalno iskoristimo, sukladno onoj poznatoj izreci: koristi dan! Takva logika doista nije loša, ni štetna ni pogubna, već štoviše ispravna. Međutim, pogubno i štetno je nešto drugo.
Pogubna i štetna je njeno shvaćanje i tumačenje, to jest njena aktualizacija u konkretnim prilikama. Jer ima onih koji će, suočeni s tim problemom, reći samima sebi da ne smiju ni časa izgubiti, nego da moraju maksimalno odraditi posla, ispuniti svoj dan aktivnostima i uspjesima, da bi se jednom mogli osjetiti ispunjeni poradi tolikih ostvarenja, poradi kojih se grčevito borimo za svaki pomak. Ima i onih koji drže da život, to jest njegovu razumsku sastavnicu, treba ispuniti mudrošću, te se daju u velike nauke, škole i fakultete. No, ima i onih koji će reći da se živi samo jedan život, te da vrijeme treba iskoristi za uživanje, jer bilo patnja bilo ljenčarenje, bilo muka ili ugodnosti, i tako sve jednog dana prestane i završi u mračno grobu. Takvima se ispunjenost života mjeri užicima, slastima i strastima, te im dan nije dan, ni život nije život, ako se moralo podnositi patnju, muku i nevolju.
Tako bi se moglo nizati slučaj za slučajem u pokušaju i nastojanju da čovjek ispuni vrijeme. Međutim, svaki bi pokušaj ostao ipak bez odgovora pred stvarnošću groba i smrti, to jest čovjek bi došao ipak do zaključka da mu je vrijeme isteklo, ma koliko se nastojao ispuniti ga, jednako kao i onom tko ga je propuštao da protječe i ne misleći da će jednoga dana doći na naplatu.
Zato nas današnje Evanđelje potiče na jedini pravi i kvalitetni odnos prema vremenu, a on se ne sastoji od ispunjanje vremena vremenitim, nego vječnim. Jer baveći se isključivo prolaznim, ne doprinosimo kakvoći života, niti možemo išta pomoći da ga ispunimo, jer to u konačnici bude prelijevanje iz šupljega u prazno, ma kako nam mogla oblinom izgledati ljudska punina. Pravo ispunjenje vremena nije u sabiranju zemaljskoga, nego u primanju nebeskoga, gdje je očito da autori ispunjenja nismo čovjek sam po sebi, nego je to onaj tko je gospodar i rasporeditelj vremena. Pravo ispunjenje se stoga nazire u otvorenosti primanju nebeske punine, te zato vjernik u došašću pjeva: Nebesa, odozgo rosite! Ispunjenje vremena dolazi odozgo, te je njemu jasno da je najbolje iskoristio vrijeme ako je bio osjetljiv za dolazak neba na zemlju, vječnosti u vrijeme, vječnog Boga u ljudsku povijest.
To je poruka budnosti koju je Isus navijestio, a koju nam Crkva ponavlja kroz vrijeme došašća. Trebamo biti budni, pa i kad snivamo, a snivati otvorenih srca da bismo osjetili njegovu spasenjsku blizinu, njegov milosni dolazak među nas. I u došašću želimo sebi posvijestiti kako smo pozvani bdjeti jer sam Bog dolazi među nas. Trebao bdjeti jer Bog dolazi omogućiti nam ono što sami nismo u stanju, a to je ispuniti naše vrijeme svojom prisutnošću i svojim utjelovljenjem. Po njemu i naši dani zadobivaju sasvim drukčije značenje, jer primajući njega, rastemo do njegove vječne punine. Neka nas stoga njegov dolazak zatekne budnima, a ovo sveto vrijeme došašća pouči kako osjetiti čas njegova dolaska, da nam ne izmakne ona prisutnost po kojoj cijeli naš život poprima drukčije značenje. Premda je njegov dolazak trajna prisutnost u svijetu, mogu ga osjetiti samo oni koji imaju sluha za čas božanskog dolaska, za onaj spasenjski tren u kojem i na zemlji staje vrijeme kad ga doživimo ispunjeni Njegovim dolaskom i blizinom. Budimo stoga spremni kao vjerni sluge koji bdiju na vratima svoga života i srca da radosno otvore Gospodaru kad nas pohodi, to jest kad dođe u naš život kao u svoju svojinu. Bdijmo stoga, osluškujući čas njegova dolaska, jer ćemo tako najbolje iskoristi vrijeme koje nam je On stavio na raspolaganje, dok nas ne dovede do vječnosti u njegovu kraljevstvu. Amen.
