2. nedjelja došašća – B
Prva nedjelja došašća je odzvanjala pozivom na budnost, podsjećajući čovjeka koko treba bdjeti da se ne dogodi da propusti Božji dolazak. Dotle druga nedjelja svjedoči o Bogu koji ne samo da poziva na budnost nekom odredbom ili pravilom, nego ga i potiče svim snagama. To nije Bog koji se ne zanima za svoje stvorenje nakon što je donio određene odredbe, nego i sam ujedno skrbi oko toga da čovjek bude budan. Ne samo da je Bog zapovjedio da ga čovjek čeka, nego mu je toliko stalo da ga doživi, dočeka i primi u svoje srce, kao istinskog Oca koji dolazi u pohode. Stoga uz poziv na budnost, šalje i glasnike da «razbuđuju» ljudski rod, da ga drže u stanju budnosti i pripravnosti kad on bude dolazio.
Jer dok kao vjernici, dobre sluge, budno iščekujemo, on žarko želi da nas nađe spremne kao zaručnicu koja budnošću dokazuje spremnost na potpuno prihvaćanje njegova dolaska. A zaručnica prema njemu ne bi smjela biti samo budna, a još manje u polusnu, nego potpuno opremljena i nestrpljiva glede njegova dolaska, jer njegov dolazak je dolazak radosti i konačno sklapanje saveza vjernosti i ljubavi.
Iz današnjih čitanja očituje se čudesna Božja inicijativa i skrb za svoju zaručnicu. Da joj se ne bi slučajno dogodilo da zaspe, ili da ne nađe vremena pripremiti se, on joj šalje milosnu pomoć i znak neba. Točnije, šalje glasnika pred sobom da najavi mjesto i vrijeme zaručnikova dolaska. Zato se u ovom evanđeoskom tekstu odražava praksa kraljevskog ceremonijala. Kao što su kraljevi ispred sebe slali glasnike da pripreme pučanstvo, da ih dostojanstveno dočekuje, tako i Bog šalje svoga glasnika, da njegov pohod i dolazak ne bi ostao nezapaženim. No, ako su kraljevi i običavali najaviti svoj dolazak zbog sebičnosti i uvećavanja osjećaja vlastite veličine, iz sebeljublja ili iz potrebe da uvećaju vlastitu slavu, Bog ipak takvo što ne čini. Ne naviješta on po glasniku svoj dolazak iz sebeljublja, željan ljudske hvale, nego šalje glasnike iz čovjekoljublja, želeći čovjeka obasuti svojom slavom i privesti u nebesku proslavu.
Stoga i ovog došašća Gospodin od nas očekuje da prihvatimo glasnike njegove budnosti u svom životu, da im povjerujemo, da krenemo putem obraćenja, da bismo mogli dočekati potpuno spremni njegov dolazak. Njemu je stalo do naše budnosti, jer mu je stalo do našeg spasenja, jer mu je stalo da čekamo dolazak i prepoznamo lik njegova poslanika koji nas dolazi spasiti. Zato Ivan, kao glas koji viče u pustinji, naviješta dolazak toga koji je jači i dostojniji od njega, koji krštava Duhom Svetim. Nama je prihvatiti sa svom ozbiljnošću taj glas kao glas Božjeg glasnika koji nas poziva na put obraćenja koji se odlikuje prihvaćanjem puta Božjega. Doživjeti nam je došašće kao budno iščekivanja, s punim povjerenjem u Boga koji nas ljubi do te mjere da nas želi zateći budne u molitvi i spremne za njegov dolazak. Svijest da nas Bog toliko ljubi da nam se daruje i sve čini da primimo od njegove punine po Sinu kojega nam šalje, mora nas ispuniti iznimnom utjehom pred poteškoćama i izazovima ovoga svijeta koji nas uspavljuje umjesto das razbuđuje, koji nas uljuljava u zamame i varke, umjesto da nas oslobađa pospanosti, jer je život prevažan i prelijep da bismo ga prespavali.
Budimo stoga budni i ozbiljni. Ako Ivan, glasnik koji je hodio pred Gospodinom, nije bio dostojan odriješiti mu remenje na obući, onda smo mi još manje toga dostojni. Stoga učinimo i mi čin poniznosti, priznajmo veličinu i dobrotu Boga koji nam dolazi, budimo budni i pripravni da njegovim dolaskom u naše srce već sada može započeti gozba koja ne će prestati do vijeka. Amen.
