Sveta Bogorodica Marija
Danas se po građanskom kalendaru obilježava početak nove godine kada ljudi jedni drugima čestitkama i dobrim željama izražavaju nadu u bolje sutra u vremenu koje neminovno i nezaustavljivo protječe. Kao da bi svi htjeli umilostiviti vrijeme, te, u nedostatku sigurnosti, jer vrijeme ne pruža nikakvu sigurnost, svi govore o nadi i u nadi da će sutra biti bolje, da će nova godina donijeti novi i bolji život koji nije mogla pružiti stara. I taj scenarij se ponavlja iz godine u godinu, vrlo površan, otrcan i siromašan. Svi bi se htjeli uhvatiti u koštac s pješčanim satom vremena koje neumoljivo istječe iz posude sadašnjosti i budućnosti u posudu prošlosti, no nitko nema snage i ni mogućnosti zaustaviti istjecanje pijeska života koji nam curi kroz prste. Jer vrijeme u sebi nema čvrstoću ni stalnost, a ni čovjek u sebi nema moć podariti mu je. Nema stabilnosti ni poveznice koja bi njegova zrnca skupilo i zalijepilo u jednu zaokruženu i zbijenu cjelinu nad kojom ne bi imao vlasti pješčani sat protjecanja.
No ako nema u sebi takve poveznice ni ljepljive smjese koja bi povezala zrnca pješčanog vremena, čovjek je onda mora tražiti, jer njome mora povezati i učvrstiti i vlastito biće koje „istječe“ s pijeskom vremena. No na žalost, mnogi ne traže takvu smjesu koja bi biće držala na okupu, nego radije iz godine u godinu zavaravaju sebe lažnom nadom i opojnim novogodišnjim „obredima“ bez sadržaja koji se odlikuju mnoštvom zasljepljujućeg blještavila, ali su u stvari bez pravog Svjetla. Tako čovjek sliči na građevinskog radnika koji zna da ne može ozidati kuću samim pijeskom, ali uporno miješa jednu te istu smjesu, kao da će se sam pijesak dužim miješanjem pretvoriti u dobru betonsku vezivu mješavinu.
Dok se tako ljudi lažnom nadom i ispraznim vremenitim naporima bore protiv pješčanog sata vremena za neko bolje vrijeme i budućnost, dotle Crkva slavi blagdan svete Bogorodice Marije, istinski početak novoga i boljega svijeta. Ona je u svome tijelu nosila i rodila puninu s kojom je došla na svijet punina vremena, koja je pijesak ljudske vremenitosti zamiješala u smjesu vječnosti. Ona je ljudsko biće koje je doživjelo Božju puninu, te ju je rodilo svijetu kao puninu vremena. Ona je živjela isključivo od Božje nade, te je s pravom dala ljudima i svijetu novu nadu. Oduprla se prolaznosti svijeta rađajući neprolaznoga Boga, nadvladala je vremenitosti rađajući Vječnoga, suprotstavila se tami rađajući Svjetlo istinsko, pobijedila je beznađe i varavo lakovjernost donoseći na svijet Nadu Izraelovu, nadvisila je ljudsku slabost rađajući božansku Snagu.
S pravom, stoga, Crkva na Mariju usmjerava svoju pozornost osmoga dana božićne osmine jer priznaje njezine zasluge u ostvarenju Božjeg milosnog plana. Jedino je u njoj i s njom moguće živjeti pravu nadu u bolje sutra, jer nam ona svijetli svojim bogomajčinstvom kao putokaza predanja Bogu u nadi kojom se u našoj ljudskoj zemnosti i vremenitosti može „zamiješati“ veziva smjesa natopljena ljubavlju Božjom, za neprolaznu trajnost koja se ne mrvi u sipki pijesak prolaznosti. I kao što je Marija tražila svoju stabilnost u Bogu, te s nadom u njega došla do cjelovitosti života, neka tako i nama njezino življenje bude primjer i putokaz stvarne nade koja ne počiva na otrcanim čestitarskim frazama, već na novosti života koji je ona donijela svijetu darujući mu Onoga u kojem prebiva sva punina božanstva i koji je svojom prisutnošću ispunio vrijeme vječnošću. Prihvatimo i mi poput nje odgovornost bogomajčinstva koja nam je kao vjernicima povjerena. Rađajmo i mi vjerom i nadom svijetu Boga, da bismo, posvećujući vrijeme u kojem živimo, prispjeli do sretne vječnosti u Kraljevstvu nebeskom. Amen.