Presveto Trojstvo 2009. – B
Ne samo svako crkveno slavlje i blagdan trebali bi biti proslava Presvetoga Trojstva, već i svako pojedino djelo i radnja jednog kršćanina moralo bi biti proslava Trojstva jer bi kršćanin morao sve činiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, kao što svakodnevno stavlja više puta znamen križa prizivljući upravo Presveto Trojstvo. Premda je to tako, ili, bolje rečeno, upravo jer je to tako, Crkva je u svom povijesnom hodu i iskustvu smatrala potrebnim ustanoviti i posebnu liturgijsku svetkovinu u čast Presvete Trojice. Tako se ovim blagdanom želi častiti božansku Trojicu u zajedništvu njihova božanskog života i djelovanja. Međutim, možda se ne bi niti inzistiralo toliko na čašćenju Presvete Trojice kad bi njihov božanski život bio samo njihov, kad bi bio samo unutarbožanski život koji se ne bi ticao ljudi i naroda. Ali božanski život se ticao i dotiče s ljudskim životom, te je iznimno važno doživjeti snagu tog života i od nje živjeti, ako se među pojedincima i među narodima želi stvoriti ozračje suživota, ako se žele stvoriti bolji i sadržajniji odnosi.
Potvrda za to nam dolazi iz današnjeg Evanđelja u kojem čitamo kako Isus, nakon uskrsnuća, daje svojim učenicima upute i određuje im zadaću. Njihova zadaća je poći svijetom i učiniti njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što je on zapovjedio. Ovaj Isusov plan djeluje vrlo ambiciozno, te se s pravom pitamo koliko je to ostvarivo i koliko je potrebno. Očito je Gospodin navještaj Trojstva svim narodima smatrao neophodnim, jer je svojim učenicima ostavio to kao jedinu i isključivu zadaću. Nije im ostavo zadaću da osvajaju svijet, da gospodare svijetom, da se svađaju s drugim narodima i da s njima ratuju, već im je dao poslanje da naviještaju drugim narodima poziv da se obrate i pokrste u ime Trojice, vršeći potom sve zapovijedi koje su sažete u zapovijedi ljubavi.
Nije Isus bez razloga dao svojima takvu zadaću, nego im je to zapovjedio znajući kako su ljudi i narodi razjedinjeni, kako su vođeni krivim principima života. Bili su ne samo razjedinjeni u društvenim interesima, već su bili razjedinjeni i u spoznaji i štovanju Boga. I kako nisu poznavali pravoga Boga, pokušali su slogu glede religije pronaći kompromisnim štovanjem mnoštva bogova, prihvaćajući u svoj religiozni svijet i svakog novog Boga za kojeg su čuli, s bilo koje strane svijeta. Takvo štovanje je trebalo biti jamstvo poganskome carstvu da na umjetan način, vojnom silom i nakaradnom religioznošću, ostvari mir među narodima. Tako se ljudsku potrebu za štovanjem Boga zloupotrebljavalo u političkom smislu, služeći se religijom kao sredstvom nametanja lažnog mira među narodima. A povijest bi svaki put pokazivala kako takav plan nije dugovječan ni dugoročan, jer su narodi u konačnici opet ostajali razjedinjenima, te su isključivo štitili svoj interes, pa ako je trebalo koristiti i mržnju, ratove i grabež prema drugima. To protubožansko djelovanje rodilo je razdorom koji se trajno povećavao tamo gdje ljudi ne žive po uzoru na Trojstvo.
Ovakvom zapovijeđu Isus je htio da ne određuje država i politika kakav će biti religiozni život čovjeka i naroda, nego da božanski život postane model života u pojedinom narodu i model suživota među narodima. Zapovijedajući krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Isus ne zapovijeda da se ljude samo polijeva vodom po glavi, već očekuje da se krsnom vodom ispere krivo i slabo poimanje Boga, koje onda potom vodi prema slaboj spoznaji i ljudskog dostojanstva, te automatski i prema vrlo površnim odnosima među ljudima. Tek ispirući vlastitu svijest pred Bogom, čovjek može potom i naučiti živjeti onako kako žive božanska Trojica unutar sebe, u svom božanskom životu. Nepoznavanje unutarnjeg božanskog života oduzima nam pretpostavke da možemo i kao pojedinci i kao narodi živjeti autentični smisao ljudskosti i zajedništva.
Kao što narod nije samo skup pojedinaca, već skup pojedinaca vođen i vezan zajedničkim sadržajima: zajedništvom života, običaja i stremljenja, tako je i čovječanstvo ne samo skup naroda koji se nalaze pod svodom nebeskim kao da bi bili bez zajedničkog nazivnika, smisla i cilja, već ujedinjeni smislom onoga ‘biti čovjek’. Pozivom da se krste svi narodi, Isus daje jasan znak: svi narodi su istoga dostojanstva pred Bogom. Svi su iste časti, jer im je isti božanski izvor i jer im je jedan božanski cilj. A oni svoje zajedništvo mogu ostvariti samo ako uspostave i ostvare život po uzoru na Trojstvo, gdje Trojica ne žive samo jedan pored drugoga, već potpuno žive jedan u drugome i jedan za drugoga. Kao što oni žive darivanje u ljubavi koje postaje bit života, tako se očekuje i od svih naroda da uspostave princip takvog življenja.
Krštenjem u ime Trojice Isus je naznačio novo razdoblje povijesti za tolike narode kojima krštenje nije oduzelo od njihove posebnosti, a učinio je da nekad nepomireni protivnici žive u miru i slozi. Premda je među pojedincima i narodima toliko toga što nas razdvaja, i uvijek će biti takvih elemenata, jer se neke razlike nikad neće dokinuti, Isus je htio da među ljudima bude nešto što neće težiti prema umjetnom dokidanju razlika, a to je vjera u Trojstvo. Krštenjem je trebalo izbrisati grijeh, pregradu razdjelnicu među ljudima i narodima. Grijeh doista ima proturječan i katastrofalan učinak. S jedne strane stavlja ljudski rod u bezličnu masu u kojoj se ne može uočiti razlika od jednog do drugog, a s druge u čovjeku ipak ne dokida nego potencira i povećava razlike. Grijeh čini to da čovjek apsolutizira one relativne razlike, a ne dopušta čovjeku da vidi ono što je apsolutno i kao takvo temelj zajedništva među ljudima. Krštenje u ime Presvete Trojice, brišući grijehe, dokida one nepotrebne i štetne razlike koje su se htjele predstaviti kao bitne, te omogućuje zajedništvo u različitosti naglaskom na ono što je apsolutno bitno i zajedničko.
Zato i nas blagdan Presvetoga Trojstva postaje poziv da razmatramo božanski život doživljavajući ga apsolutno bitnim za vlastiti život koji trebamo modelirati prema uzoru na njih. Koliko kao pojedinci i kao narodi budemo živjeli „trojstvenim“ životom, toliko uistinu živimo ono što je bitno, toliko živimo na način koji priliči čovjeku i stvaramo oko sebe ozračje života. Samo trojstveni život može postati model života čovječanstvu, da u zajedništvu i ljubavi traže zajedništvo i mir, jer u konačnici svakom čovjeku i narodu je ostvariti onaj konačni cilj: zajedništvo ljubavi u Trojstvu po sve vijeke vjekova. Amen
