3. nedjelja došašća – C
Opće ljudsko iskustvo govori kako čovjek, ako ne zna što je pravo i što je ispravno, ne može niti djelovati, već ostaje neodlučan i zbunjen, nesiguran što mu je poduzeti da dođe do svoga cilja. Nitko, naime, ne sjeda u auto da bi išao na put, a da prije toga ne zna kuda mu je ići do cilja, barem orjentativno. Što vrijedi u općem kontekstu života, vrijedi i u duhovnom životu bez kojega čovjek ne ostvaruje svoj stvarni sveobuhvatni cilj koji osmišljava život kao takav, a ne samo pojedine njegove isječke i dimenzije. Na to nas upućuje i logika vjerničke pripravu u došašću: Nakon što smo prošle dvije nedjelje promatrali kako čovjek teži prema uspravnom i ispravnom životu kojega nema bez osluškivanja Boga, današnja nedjeljna čitanja idu korak dalje i preko Ivana Krstitelja kazuju nam što nam je činiti nakon što smo se opredijelili za slušanje riječi Božje. U stvari, liturgija nam i ukazuje na pravi put, koji čovjek, na žalost, ne poštuje uvijek u svome životu, a bilo bi neophodno za vjerodostojno življenje.
Priprema za proslavu Kristova dolaska iziskuje od vjernika da shvate koliko je bitno biti dosljedan u djelovanju, što za sobom povlači nekoliko bitnih sadržaja. Čovjek, da bi se mogao nazvati tim imenom, ne bi smio razdijeliti riječi od dijela, niti bi trebao zanemariti i previdjeti činjenica da mu je Bog nešto govorio. Nakon što je Bog govorio, a čovjek slušao što Bog govori, dvoje je sigurno. Nakon Božjeg govora čovjek ima sigurnost što mu je činiti, te napokon može djelovati u miru, svjestan kako ga svaki učinjeni čin dovodi do cilja, kako mu pomaže da napravi korak dalje prema konačnom ostvarenju. Isto tako čovjeku je na prvi pogled jasno da ne može djelovati proizvoljno nakon što je primio sigurno samopriopćenje Božje. Više nije u situaciji poput one prije poznavanja Boga i njegove volje da može činiti što ga volja, već je dužan osluškivati upute koje mu šalje sam Bog dolazeći mu ususret. Zato je djelovanje kojem se uči vjernik upućeno na osluškivanje i provođenje Božje volje, a ne na život u samovolji.
Primjera za takvo iščekivanje spasitelja nudi nam u današnjem evanđeoskom tekstu lik Ivana Krstitelja, koji nakon što je proboravio u pustinji gdje je osluškivao riječ Božju, a i primio, započinje svoje javno djelovanje. Svaki onaj tko poput njega osluškuje Božji govor, te ga provodi u praksu, postaje navjestitelj radosne vijesti narodu, te zato i veli sveti Luka kako je Ivan „narodu navješćivao evanđelje“, premda se Isus još nije javno pokazao. Vidimo da je Ivanov nastup odlučan i jasan. Preteča Gospodinov je već svjestan svoje uloge, te zna što treba poručiti svakom čovjeku dobre volje, bez obzira kojeg profila bio, bez obzira bio pripadnik puka ili viših slojeva društva, bio siromah ili predstavnik vlasti. On ima riječ čak i za vojnike i za carinike, dvije kategorije ljudi koji nisu bili viđeni dobrim okom u židovstvu budući da nisu služili svome narodu.
Bit Ivanove poruke, koja postaje poruka i vjerniku današnjice, sastojala se u tome da upozori na dosljednost riječi i djelovanja. Onaj tko je prihvatio poziv na obraćenje, ne može se obratiti samo riječima, a djelima nastaviti stari život, već se mora obratiti potpuno, djelima pokazujući koliko mu je stalo do primljene riječi i do obraćenja. U tom duhu Ivan očekuje od onih koji ga slušaju da znaju podijeliti s drugima i jelo i piće, kao i haljine koje posjeduje, jer bi bilo nedosljedno govoriti o obraćenju i vjeri u Boga ukoliko se na konkretnom primjeru ne pokaže koliko nam je stalo biti vjernima i poslušnima Bogu koji ljubi čovjeka, te očekuje i od nas da ga ljubimo istom snagom i na isti način na koji ga on ljubi. Od vojnika i carinika traži poštenje i odgovornost prema drugima, te sposobnost samokontrole i krepost pravednost, jer i oni mogu u svojem okruženju pokazati da je moguće časno obavljati svaku časnu aktivnost koja postoji u društvu.
Ivanov primjer i iskreni nauk poticaj su i nama danas da na tragu njegova djelovanja i sami krenemo prema Božiću, ne samo pozivanjem na kršćansko ime i na stare predaje, ne samo riječima i dobrim odlukama, ne samo izvanjskom pojavnošću, već i dobrim djelima kojima s jedne strane pokazujemo da smo čuli glas Božji, a s druge da smo u iščekivanju budućeg događaja kojim će nas Bog konačno obdariti i ostvariti. Bez daljnjega ne možemo biti vjernici ako ne želimo i djelima pokazati radosnu vijest koju smo primili, te ostati u iščekivanju konačnog događaj po Isusu Kristu i njegovu dolasku među ljude koji će doći i pročistiti gumno sabirući žito a odbacujući pljevu. A da bi nas mogao sabrati u svoju žitnicu, neophodno je da nas nađe plodne i bremenite dobrim djelima, a ne samo hvastavim riječima. Stoga pođimo stopama Ivana Krstitelja, dajmo se na posao dobrih djela. Nedjelja karitasa nam je idealna prilika da provedemo u praksu dobre odluke, da stavimo u djela spremnost na obraćenje, te da onda otkrijemo kako nas je Krist Gospodin, svojim dolaskom, krstio Duhom Svetim i ognjem, za život vječni. Amen.