7. vazmena nedjelja – A
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo dio Isusove velikosvećeničke molitve s posljednje večere. U riječima koje čitamo uočavamo da postoje dva bitna dijela: s jedne strane Isus moli za sebe i svoju proslavu, a s druge strane moli za svoje učenike i njihov život na zemlji, koji isto tako treba biti okončan proslavom, kao što je bio i njegov. I doista, to što je Isus molio, to se i ostvarilo u njegovu životu. Isus je na posljednjoj večeri molio da se dogodi njegova uskrsna proslava, to jest da ga Otac proslavi vječnom slavom koju je on, kao Božji Sin, uživao u zajedništvu s Ocem, ali koje se u nekom trenutku odrekao da bi došao među nas ljude u poniznosti ljudskog tijela, te da bi isto tako u poniznosti trpio za nas: A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Dovršivši svoje poslanje, proslavio je Oca na zemlji i naveo točan način na koji je to učinio: Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Naš Gospodin je objavio ime i lice svoga Oca među nama ljudima, predajući nam njegovu neizmjernu ljubav u žrtvi križa i slavnom uskrsnuću. Kao konačni rezultat njegova djela među nama, uzišao je slavno u nebesa, o čemu smo promišljali na svetkovinu njegova uzašašća. Konačna proslava njegove ljudske naravi dogodila se, dakle, u nebesima, čime je u potpunosti bilo dovršeno njegovo poslanje među ljudima na zemlji.
Naravno, njegova proslava je bila tek početak novog razdoblja za učenike, to jest za cijelo čovječanstvo. Jer ono što je ostvario u svome tijelu, htio je da se ostvari na svakom čovjeku. Zato je ostalo još poslanje za njih, to jest zaduženja koja im je dao jer je htio da i oni dožive istu proslavu koju je on ostvario na zemlji. Isus osjeća odgovornost za njih, to jest i za svakoga od nas, jer je, poradi nas i našega spasenja, sišao na zemlju. On ne može biti ravnodušan prema njima i njihovom spasenju. Ne može biti miran dok ne osigura da i oni dođu do one proslave u nebu u kojoj se on nalazi. Zato želi da to djelo potraje, to jest da se nastavi ono što je on izvršio.
Upravo na primjeru njegova života vidimo bit našeg kršćanskog života. S jedne strane, on je ispunio u svome tijelu sve što mu je Otac povjerio. Drugim riječima, Oca je proslavio u svome tijelu potpunom vjernošću i predanjem u njegovu volju i ruke. A opet, osjeća odgovornost za njihovo spasenje, jer ni njegovo djelo nema smisla samo za sebe, ako ne uključi i njih u svoju proslavu i svoj božanski život. Upravo zbog toga on moli za njih, jer ih je primio od Oca kao zaduženje: Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.
Upravo ova dva sastavna dijela Isusove molitve predstavljaju i dva sastavna dijela njegova poslanja: u svome tijelu trebao je pokazati što će se dogoditi njima u njihovu tijelu i životu. Takvo zaduženje ostavlja i nama: s jedne strane trebamo osobno, u svome tijelu, ostvariti Božje poslanje, a s druge strane trebamo nastaviti svoje poslanje, svjesni da nam Bog daje zaduženje na ovome svijetu da druge uvodimo u spasenje. Kao što je Isusova molitva puna uzvišene dramatike, jer ne može biti miran dok svojim učenicima ne prenese sve što on u sebi nosi i ima, tako ne može biti nezainteresiran glede toga jesu li oni to usvojili i zaživjeli u stvarnosti. Isusu nije svejedno jesmo li mi, kao kršćani, primili svo obilje njegova dara i prenosimo li ga drugima u punini, ili smo tek površno dotaknuli njegov život i preuzeli na sebe tek djelomičnu odgovornost za njegovo poslanje među ljudima.
Nažalost, često nam bude svejedno kako primamo Isusov dar, kao što nam bude svejedno živjeti za spasenje drugih i za navještaj vjere. Gospodin od nas očekuje da se dajemo ne 50 posto, nego sto posto za spasenje drugih, čemu je preduvjet da mi do kraja primimo njegov spasenjski dar. To znači da očekuje da mi, kao vjernici i djeca Božja, živimo potpuno i cjelovito, te da onda njegovom snagom skrbimo o svojoj cjelovitosti i spasenju drugih.
Izvanredan primjer za to nam je naša nebeska Majka Marija. Na njoj se prvoj dogodila Isusova proslava cjelovito i potpuno! Ali zašto? Upravo zato što je bila njemu potpuno vjerna, cijelim bićem, sto posto! Oko nje su ostali okupljeni apostoli nakon što su se vratili s Maslinske gore da bi primili obećanoga Duha Svetoga. Neka ona posreduje za nas kao što je posredovala za apostole da u potpunosti budu Isusovi, jer su samo tako mogli i sami izvršiti djelo koje im je on povjerio. Molimo njezin sveti zagovor da nas Božja milost osposobi za ovo djelo, jer ga možemo provesti samo snagom Duha Božjega. Raspoložimo se poput nje i poput svetih apostola da budemo jedno s našim Gospodinom, te da kao njegova zajednica i obitelj, kao sveta Katolička crkva, možemo vršiti svoje poslanje svjedočenja na svijetu. Potičimo ljude da se otvore Kristovoj proslavi u ovom svijetu, te da kao takvi budu usmjereni njegovoj i svojoj cjelovitoj proslavi u nebeskoj vječnoj Božjoj slavi.