Druga božićna – C
Već od klasične starine čovjek je definiran izrazom ‘razumska životinja’. Držeći se te definicije zaključujemo da se radi, dakle, o biću koje ima organizam koji funkcionira na principu životinjskog organizma, ali uz to ima i nešto što životinja nema, a to je upotreba razuma. Razum je nevidljivi princip djelovanja u čovjeku zahvaljujući kojemu čovjek je sposoban za intelektualne i duhovne operacije. Čovjeku vođenu razumom moguće je čitati nevidljive skrivene sadržaje u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti, ili se pak može reći da mu je moguće nadići tu istu stvarnost spoznajući njene uzroke i dolazeći do stvarnih počela i uzroka svega koji su u Bogu, izvoru života i jedinom počelu svijeta i čovjeka. Povijest ljudske misli svjedoči nam, međutim, kako je razumsko razmatranje i razumijevanje prvih principa vrlo mukotrpan i mučan posao koji ne donese uvijek željene plodove, to jest ne dovede svakog čovjeka do pravih rezultata.
Doista, time što je čovjek biće razuma, koje spontano koristi razum za sve što radi, ne znači da može spontano, sam od sebe, bez duhovne čistoće i intelektualnog truda doći do prave spoznaje iskonskih počela, to jest do Boga. Ljudski um zbog grijeha i slabosti često luta besplodnim prostranstvima i pustinjama spoznaje, premda je u odnosu na sva druga bića obdaren razumom i duhovnim sposobnostima. I upravo jer je osposobljen za razumski-logičko zaključivanje, njegova tragedija time biva veća kad se služi darom razuma protiv Darovatelja i Razuma, a logikom protiv Logosa. Tragedija je gotovo istovjetna i u slučaju kad se razumom služi na nedostatan način, te, uza sav trud, nema snage doći do željenog cilja. Čovjeku je dan dar razuma kao kruna svih darova, koji su svu usmjereni prema razumu i upućeni da mu omoguće što bolju i sadržajniju spoznaju. Ostvarujući svoj cilj razum im se odužuje, jer ih tako sve uzdiže do toga da služe za proslavu samoga Boga. A cilj razuma je shvatiti da je Bog počelo svega, te da i sam razum dolazi od Boga kao dar, te da bi, osim što u njemu ima svoje počelo, morao imati i svoj uvir. Na žalost čovjek ne koristi uvijek svoj razum da bi otkrio svoga stvoritelja i odao mu hvalu, čime bi cijelo biće doživjelo uzdignuće i proslavu, nego se zna dogoditi da ga koristi kao autonomni razum, kao da je bez počela, kao da je samodostatno sredstvo bez počela i bez odgovornosti, to jest uvira. Nerijetko čovjek zaboravlja da mu je dan razum da bi njime otkrio kako je Božji Um bio u početku, te da ga je Bog izgovorio kao svoju stvarateljsku Riječ – Logos, u kojoj bijaše život. Taj isti Logos koji je u početku stvaranja svijeta i čovjeka, koji je sve stvorio i uzdržava, dao je čovjeku i razum, ali razum koji postaje svjestan da može dobro spoznavati samo uz pomoć božanskog Svjetla. Logos je dao čovjeku razum da bi, primajući Božje Svjetlo, otkrio svoje počelo u Bogu od kojega je primio život. U susretu s Božjom Riječi – Logosom čovjek otkriva da autentični smisao razuma nije u autonomiji od Boga, već u zajedništvu s njime koje kulminira sinovskim odnosom.
No ovakav proces nije ni spontan ni bezbolan, već naprotiv zahtjeva mnogo napora, žrtve i odricanja, a pretpostavlja mnogo rizika, pa čak i mogućnost promašaja i nedolaska do cilja. Čovjek nije izuzet od posrtanja i padova, pa ni lutanja po stranputicama zbog čega ponakad živi i kao izgubljenik ili utopljenik. A Bog, svjestan ljudskog tragičnog stanja, nije ga ostavio u tami lutanja, već mu je došao ususret u svome Sinu, koji dolazi kao svjetlo svijeta i Riječ sposobna osmisliti ljudsku riječ i usmjeriti životno traženje, no ljudi ni ovaj Božji pokušaj ne prihvaćaju uvijek kako treba, već mu se opire snagom svoga razuma. Uistinu žalosna je činjenica da čovjek, premda ima na dohvat ruke Božje Svjetlo, ipak radije voli živjeti u mraku svoga razuma, lažući sama sebe kako živi u svjetlu.
Proslava blagdana Kristova rođenja na zemlji prigoda je čovjeku da se vrati svome iskonu, da shvati kako čovjek nije počelo svega, pa ni svoga uma i razmišljanja, već je počelo svega Božja Riječ koja je u vremenu postala čovjekom da bi progovorila čovjeku ljudskim jezikom, da ga prihvatila i učinila srodnikom. Upravo o tome razmišlja sveti Ivan kad jezgrovitim teološkim riječnikom meditira o Kristovu utjelovljenju i ulasku u povijest. Došao je kao Božji Logos, kao Riječ, da čovjeka nauči logičkom korištenju razuma i riječi koja je odraz intelektualnog svijeta i života. Doista prije njega ljudski um, ma koliko razmišljao o počelima svijeta, nije bio kadar otkriti da je počelo svega ne neki neosobni i neživi princip ili sila, već Otac nebeski koji je iz ljubavi stvorio svijet i u ljubavi ga uzdržava u postojanju, što postaje vrelo mira krhkim ljudskim bićima u vrtlogu postojanja. Božja utjelovljena Riječ je otkrila čovjeku i čovječanstvu da su ljudi djeca Božja pozvana prihvatiti sinovsku baštinu, te je onima koji ga primiše doista podao moć da postanu djeca Božja. Oni su shvatili u konačnici da njihov život na zemlji nije samo život razumskih životinja bez smisla i cilja, već su u vjeri spoznali da su rođeni od Boga, bilo da je Bog kao Stvoritelj iskon njihova života, bilo da ih je preporodio u vremenitom postojanju otvararjući im vrata vječnosti gdje će biti i njihov uvir.
Neka nas Krist Gospodin, Božji Sin i Logos – Riječ koja bijaše od početka i počelo svega, prosvjetlo svjetlom svoga dolaska da shvatimo vrijednost dara razuma koji nam je dan, te da sve svoje umske sposobnosti iskoristimo za dublju spoznaju Boga, što će nam podariti slavu djece Božje nakon što smo promatrali i pronosili njegovu slavu na svijetu. Amen.

Share: