3. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom svijetu znanosti i tehnologije, posebno su na cijeni ljudi koji se školuju u inozemstvu, u dobrim školama, velikim i opremljenim učilištima i sredinama gdje se događa golem protok misli i ideja. Naravno, da se od takvoga, kojemu je bilo omogućeno kvalitetno školovanje i stručno usavršavanje, mnogo očekuje kad se vrati u svoju domovinu i svoj kraj. On postaje predmet medijske pozornosti i interesa, te nastaje ozračje iščekivanja što će dotični napraviti da opravda povjerenje. Očekuje se da donese i napravi preokret, to jest raskid s dotadašnjom stvarnošću, budući da sad postoje znanstvene pretpostavke za boljitak, ili zamah u nečem novom što do tada nije bilo poznato ili što eventualno nije imao tko pokrenuti. Zahvaljujući tako složenoj situaciji najveća pozornost je usmjerena na početak rada i djelovanja, na nastupne riječi i poteze koje bi morale odraziti njegove planove i smjernice.
Takvom postupku podložni su ljudi u društvu, bilo da se radi o profesorima ili političarima, o prosvjetnim djelatnicima ili gospodarstvenicima. Upravo za nastupna predavanja i nastupne govore društvo u cjelini, a napose medijska javnost ih prati pozorno ukoliko se od njih očekuju spomenuti pomaci i opća dobrobit. To je kao kad dođe novi profesor na fakultet ili u školu, te održava svoj prvi sat, pa ga đaci ili studenti promatraju mnogo pozornije procjenjujući i njegove osobne odlike, kao i stručne sposobnosti. Ili da premijer ili predsjednik države održavaju svoj prvi govor „naciji“, logično je da su na početku djelovanja izloženi većem zanimanju javnosti, nego u kasnijem radu, jer se svi vodimo logikom da se po jutru poznaje dan. Danas se uistinu mnogo očekuje od onih koji prođu svijetom, te steknu svjetsko iskustvo i svjetsku slavu svojim djelovanjem i otkrićima ili imaju odgovorne uloge u društvu. Vjerojatno od svih drugih, njihov rodni kraj očekuje osobito mnogo, te prati svaki pokret, pamti riječ i procjenjuje sposobnosti i mogućnosti, te se stoga u takvim prigodama ne biraju samo riječi, već i izvanjska dopadljivost, no u konačnici to se svede na varku vrlo vještog prikrivanja unutarnje ispraznosti.
Kao što se događa u svakodnevnom životu u navedenim primjerima, slično se dogodilo i Isusu na početku njegova javnog djelovanja po galilejskim mjestima, a napose u Nazaretu, mjestu gdje je othranjen. Isus je svojim sumještanima bio velika nepoznanica, jer je najvećim dijelom živio skromno radeći posao u poočimovoj tesarskoj radionici, te je djelovao kao i svi ostali Izraelci u kojima nije bilo prijevare ni osobitih životnih ambicija. Međutim, znao bi on naći trenutaka samoće, znao bi se udaljiti od mjesta u određenim razdobljima, kada mu baš i nisu mogli ući u trag, te su mogli vjerovati kako je negdje išao na posebno školovanje, jer mu je čitanje Pisma išlo prilično dobro za okolnosti u kojima je živio u malom mjestu koje se nije moglo pohvaliti obrazovnim mogućnostima. Svaki put kad bi se vratio nakon izbivanja, imao im je štogod novoga reći, pa su mogli pomisliti kako svoje vrijeme koristi za doškolovavanje u nekom od većih gradova gdje se mogao susresti s poznatim učiteljima i pismoznancima. Tako je bilo i ovaj put, s time da nakon izbivanja nije više poučavao i raspravljao privatno i odmjereno sa svojim rođacima i sunarodnjacima u Nazaretu, kako nam opisa sveti Luka u Evanđelju, već se glas o njemu počeo širiti u cijeloj Galileji.
Koliko je novi učitelj privukao pozornosti, svjedoči Evanđelist kad kaže da kad kaze da su ga mnogi slavili, te je i sam mogao doživjeti trenutke euforije nakon takvog dočeka i prihvaćanja riječi koju naviješta, te bi se moglo zaključiti da je i on pobrao vrlo velik uspjeh. No, u njegovu ponašanju ne moze se vidjeti ništa od svega onoga što pokazuju obični smrtnici koji uzimajući društvene uloge promiču, prije svega, sebe, što je i razumljivo ako nastupaju samo kao ljudi.
Isus se predstavlja na potpuno drukčiji način, jer je njemu u prvom planu sasvim nešto drugo, a ne osobna promidžba i ambicija. On se posvetio objavljivanju svoje punine, a ne traženju tehnika za prikrivanje praznine. Zato ukoliko ovaj njegov nastup možemo i usporediti s nastupom neke poznate osobe iz javnosti, ipak se sadržajno razlikuju kao nebo i zemlja. Jer kad se Isus predstavlja, ne hvali se školom, strukom i diplomama, već se predstavlja kao nositelj Božjeg poslanja, kao onaj na kome počiva Duh Sveti. Time je uputio na svoju intimnu bit, koju ne mogu uvećati ni uljepšati privjesci ljudskih ostvarenja, budući da ima ures pomazanja Duha Svetoga od kojeg ne postoji veći ures i veći sadržaj u biti pojedinca. Isus se ne hvali ostvarenjima ni posjedima, nego iznosi na vidjelo sadržaj duše prožete Duhom Svetim. Nakon što je sazrele vrijeme da počne provoditi svoje poslanje, Isus se predstavlja u drugom svjetlu, premda uvijek ostaje i isti. Svojim rođacima, poznanicima i prijateljima u nastupnom govoru mora pokazati dio sebe koji nisu prije toga vidjeli, niti su znali da postoji. Zato su svi u sinagogi bili radoznali vidjeti i čuti njegov nastup i stav prema onima s kojima je do tada dijelio prostor i vrijeme na drukčiji način. Ako su ga do tada prihvaćali talentiranim sinom svoga kraja, od tog trenutka trebali su ga uvažiti kao učitelja. Do sada je bio učenik svoje sinagoge, i to vrlo redovit i nadaren, a sad je u svojstvu učitelja nastavljao svoje djelovanje, do sada je bio slušatelj riječi, a sad je postao njezinim propovjednikom i tumačem, no i u jednom i drugom slučaju gorljivim vršiteljem.
Nadalje, njegov program se ne sastoji od bombastičnih revolucionarnih najava koje bi na umjetan način trebale izmijeniti tijek ljudskog života i povijesti. Ne najavljuje korjenite društvene promjene koje bi se trebale dogoditi reformom sustava, već izlaže program koji zahtijeva promjene u čovjeku koji jedini može donijeti promjenu sustava kao plod i zbroj osobnog zauzimanja svih pojedinaca. Ma kako citirane riječi iz proroka Izaije mogle zvučati poput programa koji poziva na ostvarenje socijalne pravde i jednakosti, čime bi zacijelo draškao uši radoznalaca i podizao očekivanja svih ljudi dobre volje željnih poboljšanja društvenog statusa, njegov program je primarno religiozni i osobni. Bitna Isusova poruka je vraćati vida slijepima koji ne vide zbog oholosti, proglasiti oslobođenje sužnjima grijeha, na slobodu pustiti one koje je tlačila smrt, proglasiti godinu milosti Gospodnje svima onima koji bijahu u nemilosti sotone. Sve zajedno potom postaje preduvjet i zdravih društvenih odnosa u kojima se može ostvarivati željena jednakost i pravda.
Isusov nastupni govor u nazaretskoj sinagogi morao bi i nama kršćanima biti programatski govor koji izvire iz svijesti da smo djeca Božja koja su primila Duha Božjega, iz čega se potom rađa konkretno poslanje u svijetu koje smo pozvani objaviti i oživotvoriti snagom tog istog Duha. Njegovom prisutnošću i djelovanjem bolje upoznajemo sebe, ali i druge sa samima sobom i primljenim poslanjem, čime se osposobljujemo za odgovorni kršćanski život koji neće biti prodavanje demagogije i naviještanje lažne humanosti, već nepatvorena komunikacija s Bogom za odlučniji nastup u svijetu kojemu treba navijestiti novost i radost Evanđelja.
