4. vazmena nedjelja – C
Nakon što je opća Crkva ovih dana dobila svog novog pastira papu Lava XIV. s radošću slavimo i današnje euharistijsko slavlje na nedjelju Dobroga pastira. U ovom slavlju promišljamo Kristovu pastirsku službu te kao Crkva molimo za svoje pastire na čelu s Papom i za nove pastire i nova duhovna zvanja da svi žive i rade po uzoru na Dobroga Pastira našeg Gospodina Isusa Krista. Doista njegova pastirska služba je temelj osobnosti i samosvijesti svakog pastira, te osnova zauzetog i gorljivog pastirskog djelovanja. U tom duhu odzvanjaju i njegove riječi koje čitamo u evanđeoskom odlomku: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“
Doista, u ove dvije rečenice Gospodin je iznio veliko svjedočanstvo svoje pastirske službe i zauzetosti koje se mogu sagledati u tri točke: ovce slušaju njegov glas; on ovcama daje život vječni i jamči im sigurnost svojom rukom. Upravo ove tri točke trebaju biti odlika svakog pastira koji djeluje u Isusovo ime, te ih je potrebno bolje razumjeti. Što za nas vjernike znači kad on kaže da njegove ovce slušaju njegov glas? Zašto to ovce čine i zašto trebaju tako činiti? Slikom iz pastirskog života Isus opisuje odnos nas vjernika sa sobom, to jest svoj prema nama. Te stoga njegove riječi za nas znače ne samo da prepoznaju izvanjski zvuk njegova glasa, već to za nas vjernike znači da prepoznajemo dubinu njegova nauka i snagu istine i mudrosti koja je prisutna u njegovim riječima. Zato se poput ovaca opredjeljujemo na vjernost njegovu nauku, te ga slijedimo znajući da nas vodi prema spasenju. Nadalje, kao pravi pastir on se odlikuje time da ne oduzima život ovcama, već im daje život vječni. No Isusova posebnost je ne samo da odvodi ovce na pašnjake života vječnoga, već da on za njih polaže svoj život i upravo svojim životom im daje život vječni. A kad im svojom rukom daje sigurnost, onda to znači da im on svojom božanskom snagom jamči zaštitu. To jest nama u ovom svijetu dostatna zaštita ne može biti naša zemaljska, već je neophodna ona ljudska.
No ovo što rekosmo možemo opisati drugom sličnom svetopisamskom slikom koju čitamo u drugom čitanja u Knjizi otkrivenja. U viziji neba, naime, sveti Ivan vidi mnoštvo onih koji su izbijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj, te, govoreći o stanju njihova života u vječnosti veli: „Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ Svati Ivan, dakle, koji je i sam razmišljao o Kristovoj pastirskoj ulozi nakon što je zapisao riječi današnjeg Evanđelja, kasnije je u svojoj eshatološkoj viziji to jasno i sažeto izrazio novom slikom govoreći o Janjetu koje je postalo pastirom. Upravo to postaje ključ službe svakog pastira: najprije biti janje, to jest težiti za nevinošću i poslušnošću, te nakon toga se može biti pastir. Jer Jaganjac kojega sveti Ivan vidi na prijestolju je zaklani Jaganjac, to jest onaj koji je dao svoj život za svoje ovce, te zato može biti pastir. A taj Jaganjac je Isus koji je svojim uskrslim životom postao pastir svoga stada i jedina sigurnost svojim vjernim ovcama, jer samo iz njega struji božanska uskrsna snaga koju primaju njegovi vjerni kao život koji dolazi iz njegove roke. Ta snaga je toliko jaka da one koji je primaju ništa ne može ugroziti ni otrgnuti iz njegove ruke.
Na tom tragu i danas Isus iziskuje da njegovi pastiri, počevši od samoga Pape, pa da svakog drugog službenika i navjestitelja Evanđelja, budu odvažni i neustrašivi navjestitelji njegove istine. Ako su i sami prošli kroz ovu pastirsku školu u kojoj ih Isus kao nevino Janje poučava da budu pastiri, onda to mogu biti. Njihova nevinost i poniznost služenja najbolje je jamstvo kvaliteti njihove službe. Bez obzira koliko vuk može biti snažan, on nikada ne može biti pastiri, ali isto tako nikada ne može biti jači od Janjeta Pastira. To je pouka i nama pastirima da se ne pouzdajemo u vlastitu snagu, jer ćemo se pretvoriti u grabežljivce. Radije se uobličimo nevinosti svoga Gospodina – nevinog Janjeta bez mane, te njegovom snagom pobjeđujmo svakog grabežljivca koji ugrožava Kristovo stado. Za takvo što nam treba i jasnoća glasa, to jest navještaja i nauka, ali i snaga ljubavi koja dolazi od Uskrsloga, pa se oboružajmo i opremimo tim spasenjskim sredstvima i odvažno se zauzimajmo za stado Božje vodeći ga na pašnjake života vječnoga.