Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg
Dok slavimo danas svetkovinu uskrsnuća Gospodnjega – najveći mogući Božji zahvat u povijest ljudskoga roda, uložiti nam je veliki napor duha da što bolje i dublje razumijemo što se tim događajem dogodilo za nas i što se promijenilo kako u našem životu tako i u životu svakoga čovjeka. Ovaj napor duha je nasušna potreba, a možemo ga usporediti s bolnom nedoumicom u kojoj se našla Marija Magdalena kad je primijetila da nema Gospodinova tijela u grobu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.“ Kao što se ona pita što se dogodilo s Gospodinovim tijelom, tako i dvojica učenika Petar i Ivan trče prema grobu da pokušaju naći odgovor na ovaj upiti koji je od tog trenutka i njih počeo mučiti. I njih je obuzelo ovo pitanje i želja da odgonetnu gdje je završilo tijelo njihova Učitelja ako ga već nema u grobu. Ali za dobiti odgovor na to pitanje trebalo se potruditi, trčati svim snagama i imati želju duha da iz ponuđenih znakova otkriju ono što ih zanima. Zato im je trebalo snage i hrabrosti zaviriti u Kristov grob i otvoriti svoju pamet i svoje srce vjeri u Boga na sasvim drukčiji način nego je bilo do tada. Od uhodane vjere trebalo je povjerovati na živ i konkretan način da je Bog zahvatio u ljudski život time što je uskrisio svoga Sina.
Upravo to se dogodilo kada su ušli u Kristov grob: povjerovali su u njegovo uskrsnuće od mrtvih koje su Pisma davno najavila, a njima je to bilo skriveno. Na sličan način može ostati i nama skrivena snaga Kristova uskrsnuća, ako se ne približimo njegovu grobu sa svim žarom srca otkrijemo odgovor no to presudno sudbonosno pitanje koji se tiče i nas i našega života. Ako nam pitanje uskrsnuća nije najvažnije pitanje koje sebi danas postavljamo, onda teško da nam današnji dan može značiti više od običnog obreda kojim smo ispunili obvezu da proslavimo ovaj najvažniji kršćanski blagdan. Ali ako i nas ovo pitanje muči iz dubine duše, ako smo mi osobno zainteresirano saznati što se dogodilo s Kristom, ako tražimo istinsku blizinu i dodir s njime, onda ćemo snagom Duha Božjega nazrijeti koliko danas stojimo pred čudom živoga Boga koji je uskrisio svoga Sina da bi nama zajamčio uskrsnuće i život vječni.
Stoga se događaju Kristova uskrsnuća ne možemo približiti samo ljudskim očima, jer su one slijepe otkriti ga. Ne možemo se približiti samo ljudskom pameću i nekim svojim naravnim osjećajima, pa niti nedoraslim osjećajem vjere koji nastaje na temelju naravnih potreba i procjena. Ne bez razloga sveti Pavao kliče Kološanima: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ Jer samo oni koji traže istinski i žarko, koji pogled uzdižu prema nebeskom životu, mogu osjetiti da je Krist živ i uskrsli, te da je zdesna Bogu. Jer Kristovo uskrsnuće nije samo oživljavanje naravnog života, već je zahvat Božje milosti koja nas prožima besmrtnošću. Uskrsnuće nije zadovoljenje naših naravnih potreba, već je dar novoga života koji izvire iz Boga. Zato su i apostoli i Marija Magdalena, koji su bili pobožni Židovi, morali dodatno povjerovati da dođu do punine vjere i otvore svoja srca Bogu koji oživljuje mrtve ali im daje i više od naravnoga života. Daje im moć da više ne budu pod vlašću smrti i propadljivosti, kao što je dao svome Sinu koji nije trunuo u grobu, već je bio uskrišen i kao čovjek živi neumrlim životom. Kao uskrsli Gospodin postao je vrelo besmrtnosti i neumrloga života.
Jer ni njegovo umiranje nije bilo događaj koji bi se mogao nazvati naravnim slijedom života, već je to bio njegov nadnaravni izbor. Naime, on nije bio zalutao u naš svijet i život, već je svjesno odlučio doći i utjeloviti se i postati čovjekom. Iz ljubavi prema nama donio je milosnu odluku ne samo da se rodi i živi kao čovjek, već i da umre za nas i naše spasenje. Izabrao je dakle ne običnu ljudsku smrt, već otajstvenu, da nas nauči živjeti istinski život umirući sebi samima i svemu što jesmo. Ako je na neki način bila ‘nadnaravna’ njegova smrt, koliko je više onda nadnaravan njegov uskrsli život kojim je pobijedio smrt i uništio sve zapreke za milosni život koje su se bile ispriječile između Boga i čovjeka. Doista, njegovo slavno uskrsnuće postalo je vrelom nadnaravnoga života kojim već sada trebamo živjeti na zemlji odupirući se svakom naravnom poimanju da ćemo Kristovim uskrsnućem priskrbiti sebi povlastice naravnoga, zemaljskoga života.
Dok se približavamo njegovom praznom grobu, ne dopustimo da nas obuzmu prizemljena promišljanja i da prevladaju zemaljske potrebe i probitci, već čistimo svoje srce i um da možemo otkriti očima duha njegovu svetu prisutnost u nama samima. Jer ako je svoj grob ostavio praznim, to je učinio da naše srce tim više napuni svojim životom koji nam struji iz njegova praznoga groba u kojem je pobijedio smrt, te dao da provrije vrelo milosnog života. Neka Uskrs ne bude još samo jedna od izvanjskih proslava u nizu, već istinska preobrazba života po uskrslom Kristu. A pozvani smo i sami na otajstveno umiranje, pa ćemo već sada na zemlji primiti uskrsni život na otajstven način, to jest već sada ćemo biti uistinu suuskrsli s Kristom, te će nas Otac nebeski jednom okruniti neizrecivim darom da se i sami jednom pojavimo u njegovoj vječnoj slavi.