Velika Gospa 2010.
Pred zagonetkom života i pred sudbinom svijeta i čovjeka stojimo često kao pred velikim upitnikom. Pitamo se kuda ide ovaj svijet i mi u njemu. Ako ozbiljno razmišljamo društvenim procesima oko sebe, ozbiljno se pitamo što će biti od svega i koja nam je budućnosti. Svijet ne pruže nikakvu stalnost, te život u isto vrijeme može biti tako pogibeljan kao što može biti pogibeljno stati pred Zmaja koji želi proždrijeti čovjeka i ono što mu je najdraže i najsvetije. Ovaj globalizirani svijet usisava i cijele naroda i države, pa se pred tom činjenicom pitamo što može napraviti tek jedan pojedinac i koja njega može sudbina zadesiti. Koje perspektive i budućnosti može imati?
Nebeska majka Marija i proslava njezina uznesenja na nebo pružaju nam, uz poruku nade, i određeni smjerokaz da znamo kuda nam je ići i što nam je činiti da nas ne pojede globalizirano društvo koje je posljednjih godina izvršilo beskrupuloznu društvenu, političku i gospodarsku revoluciju na cijeloj kugli zemaljskoj. Moćnici ovoga svijeta žele imati kontrolu svih izvora, kao i prihoda kapitala, čega nije pošteđena ni naša zemlja. I ne htijući čovjek se pita gdje bi mogao naći moćnog saveznika da se odupre svemu tome što se oko nas događa, što nam nameće svijet izvana kao neminovnost i standarde kojima se moramo prilagoditi, pa čak kad se radi i o očitim nepravdama i poniženjima koja treba trpjeti ili nemoralu koji smo prisiljeni dopuštati i uvoditi.
Današnja svetkovina Marijina uznesenja na nebo stavlja nam pred oči jedan uzvišen ideal kojem teži čovjek i čovječanstvo tražeći vlastito ostvarenje na zemlji koje bi moglo osmisliti cjelinu njegova postojanja. Gotovo da nam se iz naše ljudske perspektive čini nedostižnim i nedohvatljivim, a time i neprihvatljivim u ovoj našoj dolini suza. Možda nam se čini nestvarnim i neostvarivim, pa onda time i dalekim za običnoga smrtnika, no on je u stvari jedini pravi ideal, za razliku od onih iskrivljenih ideala u koje srlja čovječanstvo i poradi kojih se događaju procesi koji se događaju oko nas.
Ako se pitamo kako se u svemu tome jedan običan mali smrtnik može i treba ponašati, onda nam je Marija odgovor jer je i sama bila običan smrtnik poput bilo koga od nas. Živjela je kao obična mala žena, ponizna i skromna, koja se ničim vidljivim nije isticala u svome narodu. Nije imala ni slave, ni časti, ni vlasti veće od drugih jednostavnih i skromnih žena. Štoviše, koječega se sigurno lišila i do kraja bila neznatna osoba koja je živjela u skrovitosti. Jer za ostvarenje ljudskog života Bog ne traži ljudsku silu, nego traži čovjeka koji će prihvatiti njegovu božansku silu i moć u svoj života.
Zašto je mogla uspjeti? Odgovor na ovo, barem u temeljnom orisu, nudi nam njezin Veliča, jer je on ključ odgovora na njezinu proslavu u nebu, dušom i tijelom. Prije nego će ispjevati svoj Veliča, vidimo da ona odlazi u pohode svojoj rodici Elizabeti u judejsko Gorje. Odlazeći u pohode ona nosi Krista i naviješta nadolazeće spasenje.Mogla je zaslužiti uznesenje na nebo jer nije uznosila ni uznijela sebe, nego je veličala Boga. Njezina moć bila je u Bogu, te je zato svojim životom bez prestanka pjevala Veliča duša moja. To i za nas znači da, tek kad budemo živjeli na zemlji tako da nam jedina moć bude u Bogu, kad budemo svoj život podredili veličanju Boga poput Marije, ostvarit ćemo pretpostavke za uznesenje do kojega je ona prispjela, a nama je ostalo kao trajni cilj pred očima. Ona je Boga veličala na zemlji, zato je Bog nju uzvisio i uzveličao na nebu. Nju koja je poradi njega bila malena na zemlji, Bog ju je učinio velikom na nebu! Ona koja je bila neznatna, postala je uzvišena kao kraljica. To je njezin odgovor, njezino svjedočanstvo i primjer nama kako odgovoriti na izazove trenutka i vremena u kojemu živimo.
Dok razmišljamo o Mariji, nužno moramo sebi postaviti pokoje pitanje i zacrtati dionice našega hoda sukladne njezinu životu. Kakva je naša svakodnevnica u odnosu na njezinu? Što nosimo jedni drugima u pohode i u međusobnim susretima? Uzdižemo li im dušu prema Bogu i obogaćujemo li je navještajem spasenja, ili jedne druge osiromašujemo bezvezarijama i opterećujemo površnostima ljudskoga života?
Marija je živjela isključivo u pobožnosti i bogobojaznosti, a mi? Bojimo li se Boga? Sudeći prema tome kako živimo u našemu društvu, kojim se sve vrijednostima i idealima vodimo, već se nazrijeva odgovor: očito se ne bojimo Boga. Ovaj naraštaj, štoviše, kao da je s Bogom potpuno raskinuo. Kad pogledamo samo koliko vjerskog neznanja i površnosti. Koliko samo uskraćenih prava radnika i preziranja sirotinje! Koliko odbacivanja starijih i nemoćnih, koliko uništenih obitelji, razvrgnutih brakova, koliko preljuba i javnih sablazni! Koliko potiskivanja kršćanskih vrijednosti na svim razinama, od osobne, obiteljske i društvene! Kako i gdje se odgajaju naši mladi? Odgajaju li se poput Marije u ozračju Božje riječi i ozračja obiteljskoga doma? Imaju li sluha za druge oko sebe, kao što Marije ima za svoju staru rođakinju Elizabetu do to mjere da je spremna iz Nazareta poći u Judeju da bi joj pomogla? Imamo li naraštaj mladih koji je spreman cijeloga svoga života i cijelim svojim bićem čuvati riječ Božju?
Ako je Marija, obična jednostavna žena doživjela nebesku proslavu i uzdignuće, onda nam je shvatiti da je ta ista proslava i uzdignuće bila utemeljena na njezinom konkretnom življenju koje je ona sažela u svoj hvalospjev Veliča. Ako potom mi kao pripadnici Božjeg naroda želimo za se istu takvu proslavu, moramo poći njezinim putem i zadovoljiti uvjete koje je ona imala da bi je Gospodin uzeo u nebesku slavu i tijelom i dušom. Nositi nam je Boga drugima, kao što je Marija činila idući u pohode Elizabeti. Štoviše, ako želimo i sadašnju, vremenitu društvenu preobrazbu, nema nam drugoga puta od njezina u svojoj vjerničkog svakodnevnici. I nama je svjedočiti vjernost Bogu i poniznost koju je imala Marija, te proslavljati Boga svojim životom u vremenu, da bi njegov život nama postao proslava u vječnosti.
U Marijinu uznesenju povijest ljudskoga roda dotiče svoj vrhunac, promatra model ostvarenja i prepoznaje smisao postojanja. Na žalost malo je onih koji su spremni biti ubrojeni među one o kojima pjeva Veliča, te svojom neznatnošću, te tihim i postojanim radom u Bogu doprinijeti boljitku društva i naroda. Tražimo radije i prihvaćamo ona drukčija, ljudska rješenja, koja su rješenja bez Boga, pod krilaticom brzo, lako i obilno. No to je uvijek krivi put ako nam cilj nije slava Božja i njegova proslava na zemlji, nego isključivo vlastita dobrobit, jer čovjek onda zastrani od Boga i postaje laka žrtva sila koje se njime poigravaju, a koje sveti Ivan prikaza likom Zmaja.
Marija je dokaz da život određenih pojedinaca određuje sudbinu društva i naroda, te da ne bi smjelo biti obrnuto, premda društva i carstva imaju određenog upliva u to pokušavajući sudbinu pojedinaca uzeti u svoje ruke. Marija je primjer da onaj tko je u Božjim rukama određuje sudbinu i svoga naroda, a, kako znamo iz kasnije povijesti, i cijelog Rimskog carstva i svijeta. Preduvjet da bi se to moglo dogoditi je njezina vjernost Bogu, te je zahvaljujući tome bila jača ne samo od judejskog moćnika Heroda, nego i od velikog Zmaja koji vreba čovjeka i njegovu sudbinu u svijetu. Već je od početka njoj bilo jasno, kao i svetom Luki koji zapisa njezine riječi, da je ona odredila život i sudbinu svijeta, što je izrazila govoreći: Svi će me naraštaji zvati blaženom!
Nazovimo je i mi blaženom i slijedimo njezin primjer, da bismo i sami ostvarili blaženstvo koje je ostvarila ona u trenutku kad ju je tijelom i dušom sam Bog uzdigao na nebo, gdje nam kao majka prethodi čekajući da već na zemlji pođemo njezinom stopama, da bismo onda i u nebu doživjeli istu njezinu sudbinu – uznesenje i proslavu tijelom i dušom u vijeke vjekova. Amen.