21. nedjelja kroz godinu – C
Uvijek je ljude mučio problem spasenja i budućega života, te je onima koji su slušali Gospodina Isusa dok je poučavao po palestinskim gradovima i selima bila izuzetna prigoda upitati ga nešto o toj gorućoj temi. Pitanje o broju onih koji se spasavaju, koje je netko postavio Gospodinu ukazuje na složenost problema, kao i na mnoštvo drugih upita skrivenih u tom upitu. Jer govor o broju spašenih ukazuje pojedincu na smisao i potrebu spasenjskih nastojanja i čina, jer se mnogi ljudi pitaju što im je činiti da se spase. Također se radi o želji da se dođe do sigurnosti da život prema određenim pravilima i Božjim zakonima neminovno vodi do spasenja. Time se na neki način htjelo tajnu budućega spasenja razglobiti i otkriti već ovdje na zemlji.
Premda znamo da je ovaj znatiželjni čovjek upitao pravu osobu, jer ako itko može davati odgovore o onome što će se zbiti, onda je to Gospodin Isus. Međutim, i sam Isus je odbio dati matematički odgovor na ovo pitanje, koje je bilo tako postavljeno da se očekivao odgovor u brojkama ili postotcima. Gospodin se zadovoljio odgovoriti vrlo uopćeno, pozivajući svoje slušatelje da se bore ući na uska vrata, jer mnogima gospodar kuće neće dopustiti da uđu, ma koliko oni na to polagali pravo. U ovom je tekstu, naime, sadržana i polemička crta protiv židovstva onoga vremena koje je polazilo od pretpostavke da su oni izabrani narod, te kao takvi povlašteni glede spasenja na koje Bog poziva čovjeka. Mnogi su sebi uzimali za pravo vjerovati i širiti ideje kako će biti spašeni samo zato što su bili pripadnici Božjeg naroda. Gospodin također upozorava i one koji su imali prigodu, stjecajem okolnosti, upoznali njega i družiti se s njime na vrlo neposredan način, a da ipak nisu pošli onim uskim putem vjere i križa kojim je on hodio.
Upozoravajući svoje sunarodnjake i naraštaj svoga vremena, Gospodin upozorava i nas kršćane danas. Pred spasenjem nitko ne može zauzeti stav kao da se to pretpostavlja, te kao da se može glatko i lako s Gospodinom srediti račune i ući u kraljevstvo nebesko. Glede spasenja i ulaska u život vječnih, pred Bogom nema povlaštenih, osim onih koji izabiru pravi put života, to jest onaj uski put kako ga on nazva. Uski put je put kojim je i sam Gospodin Isus hodio, te nikom neće biti dovoljno reći da ga je samo upoznao kao usputnog poznanika, nego, ako se netko bude trebao hvaliti poznanstvom s Isusom, onda će se trebati pohvaliti koliko je smatrao životno važnim to poznanstvo. Ako je nekome Isus bio životno važan kao poznanik, onda je to podrazumijevalo da je u život provodio njegove smjernice postavši njegovim iskrenim nasljedovateljem.
A glede današnjeg odnosa prema ovoj Kristovoj riječi, stječe se dojam da smo mi kršćani pretvorili kršćanstvo u široku put, sasvim različit od puta koji je Krist Gospodin propovijedao. Kada kao kršćani slavimo svoja slavlja, onda time iznosimo javno svjedočanstvo o sebi i svome duhovnom životu. Na žalost rijetko se radi o svjedočanstvu vjere, koliko se radi samo o izvanjskoj manifestaciji koja se zaustavlja na onom što je najpovršnije i izvanjskije, bez stvarnog svjedočanstva vjere. Naša slavlja završavaju sukladno prispodobi: S tobom smo Gospodine jeli i pili, bili smo na trgu kad si naučavao. To jest: Gospodine, pravili smo malo bolji ručak da proslavimo neki tvoj blagdan ili slavlje primanja sakramenata u obitelji. Taj dan smo se pojavili u javnosti, na trgu, ulici i procesiji, što će reći da smo te ispovijedali i priznavali za zemaljskog života. No ukoliko smo se samo gostili u ime Gospodnje zemaljskim obiljem, a nismo iskoristili blagdane i sakramente za istinsku duboku povezanost s Gospodinom, kao poticaj da nasljedujemo njegov primjer i da odvažnije hodimo uskim putem koji nam je on zacrtao, onda i sami stvaramo preduvjete za neugodno iznenađenje u onaj dan kad se pojavimo pred njegovim vratima: Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.
Zato nas Gospodin poziva da svoje kršćanstvo ne ispovijedamo samo izlaskom na ulicu u protokolarnim slavljima, niti obilnim gozbama, nego dobrotvorstvom nasljedovanja svoga Gospodina i Učitelja. Kao što je rekao svojim sunarodnjacima da njihov put ne smije biti široki put, nego mora biti put kojim su hodili patrijarsi i proroci, tako i nas Gospodin poziva da svoju vjeru i djela suobličimo njihovoj vjeri i djelima. Tek tada ćemo biti na ispravnome putu, ma koliko nam se činio uskim, ali samo on nas vodi do otvorenih vrata kraljevstva nebeskoga. Ne bi bilo dobro da mi kršćani svoju vjeru pretvorimo u široki put lagodna života, nego, naprotiv, da postojano i dosljedno svjedočimo da smo na putu Gospodnjem. Živjeti nam je, uistinu, proročkim životom, jer nismo mi gospodari vrata, nego Gospodin, te nas ne može do spasenja dovesti drugi put od onoga koji je on naznačio.