4. nedjelja kroz godinu – A
Svi znamo koliko je važno školstvo i školovanje, pogotovo danas kada je, za razliku od nekada kad su samo pojedinci imali mogućnost omogućiti sebi neki stupanj školovanje, školska pouka pretvorena u nezamjenjivi i neprocjenjiv sustav. U odnosu na prijašnja vremena, u našem društvu školska je pouka postala obvezatnom za sve pojedince, što je hvale vrijedno. No samim time ne mogu se uvijek i u svemu dosegnuti novi stupnjevi kakvoće, niti je uvijek sigurno da škola postiže ciljeve i ostvaruje rezultate koje bi trebala ostvariti. U današnjem svijetu, doista, školska pouka sve više postaje, to jest pretvara se, isključivo u djelatnost u kojoj se prvenstveno misli na materijalnu korist koju donosi onome koji poučava, a ne na časnu zadaću koja u prvi red stavlja naglasak na cjelovitu dobrobit onih koji se daju voditi poukom. Pa i oni koji potom uče i studiraju, ne čine to uvijek s najsvetijim motivima i razlozima, nego i sami onda vođeni željom za interesom. Školstvo se tako, kao i učiteljska služba, pretvorilo se stoga u relativno dobro plaćenu djelatnost, sposobno zadovoljiti ambicije i osobna stremljenja onoga koji je obnaša, a ne u prostor u kojem bi se netko učio vrijednostima koje vode u blažen život. Škola je, kako se čini, usmjerena prije svega prema prenošenju znanstvenog znanja, dok je u sasvim drugi plan prešla odgojna zadaća koja bi trebala biti njezina bitna sastavnica. Učitelj je u društvu, kao ugledna osoba, s pravom, imao i ima povlašten status, jer je znanja kojim je baratao predstavljalo moć, te mnogi ostaju motivirani isključivo takvim težnjama.
S druge pak strane također valja uočiti kako čovjek današnjega vremena, tražeći blaženstvo života, naglo usvaja sve više tehničko-znanstvenih spoznaja, međutim nije navikao ni voljan imati učitelje mudrosti i vrijednosnih stavova. Kao da mu glede toga smeta bilo koji savjet, pa se onda ograđuje pozivajući se na osobna prava i tražeći poštivanje privatnosti. Gotovo da svaki pojedinca glede toga smatra sama sebe jednakim autoritetom ravnopravnim drugim ljudima. Nitko stoga, tko se bavi obrazovanjem, a niti školski sustav u cjelini, i ne pokušava sebi prisvojiti prava na pouku vrijednosnih stavova, nego se zadržava na prenošenju stručnog znanja. Kad potom promatramo mlade ljude i naraštaju, vidimo kako je malo tko spreman danas slušati životne mudrosne savjete za blaženo življenje. A kad promatramo starije i odrasle ljude, istini za volju, uočavamo kako je malo tko sposoban davati takve savjete, nego svu svoju pouku svede na obične tehnike preživljavanja ili lagodnog življenja, koji su jednako tako daleko od stvarnog ljudskog blaženstva.
No takvo stanje nije samo u školstvu, koje se gotovo odriče odgojne uloge, krijući se iza barijere obrazovanja, nego je takvo stanje na žalost u cijelom društvu, a što je najtragičnije, i u obitelji. Obitelj se sve više pretvara u zajednice poslovnog odnosa, izvanjske djelatnosti, prostor gotovo turističkih ponuda i sadržaja u kojima tek postoji prostorno-vremenska podudarnost ili neka vrsta tehničke službe ili servisa. Svaki pokušaj davanja duhovno-moralnog savjeta proglašava se pametovanjem, a da ne govorimo ako bi obitelj htjela biti mjesto gdje se ne samo savjetuje, nego i zahtjeva moralan život. Razvidno je iz svega kako je i sama obitelj, kao mjesto odgoja za vrijednosti, ugrožena u svom poslanju. A ako je ugrožena obitelj u svom učiteljskom poslanju, tim više je ugrožena i Crkva u svojim bazičnim župnim zajednicama, prema kojima također postoji određeno podozrenje glede sposobnosti da nekoga odgoje za blažen život.
Doista mnogi ljudi našega vremena drže kako im nitko ne treba govoriti što im je činiti, pogotovo ne netko iz vjerske perspektive. Mišljenja su kako se nitko ne treba praviti pametnijim od drugoga i drugima držati lekciju, kako svatko ima pravo u životu misliti i činiti ono što smatra najboljim u životu i za život. Ti isti ljudi ne misle kako su, najčešće, u oblikovanju takvih stavova slušali neke ‘učitelje’ kako bi izgradili takve ‘vrijednosne’ stavove. Tako mnogi ljudi ne shvaćaju odmah da slušaju radije lažne učitelje koji, učeći ih da odbacuju svaki učiteljski autoritet, nude im sami sebe za učitelje.
Štoviše, takvo odbacivanje se najčešće odnosi na stavove kojima nas po vjeri uči nebeski Učitelj, koji jedini zna što je istinsko dobro za blažen život, što je izrekao u odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli. On je za to da osobno iskustvo postane mjera životnih saznanja, razabiranja i stavova, ali ne samo ljudsko osobno iskustvu, nego ljudsko iskustvo s Bogom. Samo prihvaćajući Boga kao učitelja suvremeni čovjek može izbjeći ona isključivost i uobraženost od koje boluje, završavajući najčešće kao sljedbenik lažnih i zlonamjernih učitelja. Pa ako bi takvi i htjeli predstaviti jedino znanstvene informacije objektivnima i univerzalnima istinama, prepuštajući proizvoljnost na području odgoja i vjerskih vrijednosti, Gospodin Isus je svjestan kako je to pogubna zamka u koju suvremeni čovjek pada. Jer život u svojoj cjelini nije protumačiv do kraja nikakvim kriterijima, osim kriterijima vjere, to jest onim kriterijima koji dolaze od Boga, darovatelja života. Stoga svaki čovjek koji teži blaženome življenju, treba se dati Bogom odgojiti, jer jedino Bog ima pravo davati životnu pouku čovjeku. Nijedno učilište ni sveučilište ne mogu zamijeniti nauk koji nam je došao s Božjih usana.
A ako tko ima pravo ljudima davati životnu pouku na zemlji, otvoriti školu života koja neće biti škola ispraznih ambicija i površnog života, onda je to božanski Učitelj koji pozna opsege i domete života, kao i ispravan način življenja kojim se stiže do vječnoga blaženstva. On je jedini Učitelj koji izgovara spasenjske riječi koje vode u nebo. S tog naslova smo čuli u današnjem Evanđelju kako Krist Gospodin sjede i poče naučavati nakon što mu pristupiše učenici i mnoštvo željno njegovih božanskih riječi. Time je počeo vršiti svoju božansku odgojiteljsku vlast među ljudima, učeći ih blaženome životu, čega nema bez života po Bogu. I nama je danas vrijeme da odbacimo tolike lažne učitelje koje slušamo i ne misleći kako nas svaka škola ne vodi blaženom životu. Doista samo nas ona božanska može istinski odvesti u blaženstvo. Vrijeme nam je da i sami sjednemo do nogu Učiteljevih, kako bismo naučili i radosno živjeli istinske vrijednosti života, te svoje suvremenike uputiti ovom Učitelju koji jedini ima božanski nauk, koji ne može nadomjestiti nikakva škola i koji ne mogu pomutiti lažni učitelji. Kamo sreće kad bi Gospodinove riječi preobrazile i škole i obitelji, kao i svakoga onog tko daje pouku drugima, kako bismo svi, snagom njegove riječi bili pouzdani učitelji drugima. Budimo njegovi dobri učenici, kako bismo potom postali vjerodostojni učitelji blaženoga života. Prigrlimo stoga njegov božanski nauk, kako bismo živjeli blaženo na zemlji, te snagom njegova obećanja prispjeli i u blaženu vječnost.