6. nedjelja kroz godinu – A
O Gospodinu Isusu smo navikli redovito razmišljati iz perspektive blagosti i milosrđa kojim je, došavši potražiti zalutalo i spasiti izgubljeno, ušao u ljudski život kao sućutni i milosrdni Bog. Rijetko kada dopustimo sebi kao kršćani biti iskreni do kraja i sagledati temeljito zahtjeve koje nosi njegov naviještaj, kao i kršćanski život u koji nas je pozvao. Ako bismo sebi dopustili biti površni tumači Gospodinova života, onda bismo njegove zahtjeve prilagođavali svojim prohtjevima. Ako odbijemo uočiti kako evanđeoski život ima svojih preciznih zahtjeva, onda ćemo Isusa promatrati samo s jedne strane, i to one gdje bismo pomislili kako je nama više naklonjen. Ako ne sagledavamo cjelokupnost njegova nauka i djelovanja, bit ćemo u napasti svesti njegov nauk na mjeru svojih grijeha i slabosti, pravdajući se kako je on sam ljubio grešnike i grešnicima opraštao. Tako se dođe do proturječja: veličajući njegovu ljubav opravdavamo svoj grijeh, umjesto da slavimo njegovo milosrđe koje nam oprašta grijeh i zlo koje počinismo. Pozivajući se na njegovo opiranje starozavjetnome legalizmu, kao grešnici ostajemo podložnicima zakona grijeha, umjesto da se odvažimo za slobodu koju nam on podaruje. Premda je istina kako se je ljubio grešnike, bio milosrdan i protivnik legalizma, ipak njegov nauk ne smijemo uzeti olako, nego trebamo imati u vidu cjelovitu istinu i sveobuhvatan nauk koji je on iznio o spomenutim temama.
Današnje Evanđelje je potvrda njegova radikalizma. Ali ne radi se o radikalizmu rušenja ćudorednih zakona i vrijednosti, nego o tumačenju u duhu Zakonodavca. On se, istina, opire svakom legalizmu, ali ne znači da je bez stava glede čovjeka i njegovih vrijednosti. Štoviše, on tako radikalno promišlja dobro samoga čovjeka, da ne želi niti da se ljudi jedni prema drugima ukopaju u svoje legalističke pozicije, nego da, u ime dobro svoga bližnjega, iziđu iz rovova svojih interesa, i naprave radikalan korak kojim jamče duhovnu dobrobit koja mora biti temelji imperativ življenja i rasta. Zato se Isus nije opirao legalizmu kako bi dokinuo Zakon, nego kako bi Zakonu udahnuo dušu. A oni koji dokidaju Zakon kako bi ostali u svojim grijesima, ne uspijevaju ni nadići ni dokinuti Zakon.
Jasno je stoga da je Isus još rigorozniji od starozavjetnih odredbi. Povredu bratske ljubavi smatra mnogo težim prijestupom nego što se to moglo nasluti u Mojsijevu zakonodavstvu. Njegovo kraljevstvo traži ljude nove pravednosti i novih odnosa. A istinski odnosi među ljudima, ma kako bili pravedno definirani, ne mogu se i ne smiju svesti samo na pravnu razinu, jer pravi odnosi među ljudima inače teže prema većoj prisnosti, povjerenju i darivanju. Štoviše, svaki odnos među ljudima teži za ostvarenjem istinske bratske ljubavi, koja jedina može biti pretpostavka i opravdanje postojanja čovječanstva i zajedništva među ljudima. Isus stoga s pravom naučava kako zakonodavna pravednost nije dostatna kako bi određivala međuljudske odnose, premda je i zakonodavstvo prijeko potrebno u situacijama u kojima se krši pravo drugoga.
Prava pravednost koju Isus želi uspostaviti u odnosima među onima koji pripadaju njegovu kraljevstvu gradi se na pravednosti ljubavi. Takva se pravednost stječe pred Bogom, kroz svijest kako je Bog potpuno ljubio čovjeka grešnika, te da onda i svaki čovjek mora do kraja, radikalno i dosljedno, ljubiti svoga brata. Pravednost koju Isus nudi čovjeku i čovječanstvu je evanđeoska pravednost koja ljubi i ljubavlju pritječe bratu u nevolji. Zato poziva svoje učenike, a time obvezuje i sve nas vjernike, da njihova pravednost bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, jer se njihova pravednost gradila na zakonodavnim odredbama, a Isusova na hitroj i zauzetoj ljubavi. Ovakva pravednost stoga ne mogu onemogućiti niti pretrpljene nepravde, jer ljubav prema dobru i spasenju svoga brata tjera pravog pravednika da prijeđe preko svoga povrijeđenog ponosa, da oprosti nanesenu uvredu, te da pristupa bratu uvijek otvorena srca, noseći Božji mir u duši. Isus nas stoga uči mnogočemu što ne bismo smjeli činiti, pa ni pomisliti, ako smo istinski prožeti ljubavlju Božjom. Tada će nas želja za vlastitim duhovnim rastom, kao i ona za dobrobiti našega brata, poticati da prema drugima djelujemo sukladno onoj pravednosti koja dolazi s vrela Božje ljubavi.
Kako vidimo, isključivi motiv kojim se vodi Gospodin Isus u oblikovanju svoga nauka, je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Time i nas vjernike potiče na zauzetu ljubav, ljubav koja je isključiva pokretačka snaga u međuljudskim odnosima za stvaranje svijeta nove pravednosti, jer je ona ljudska pravednost nedostatna i istrošena. Samo ljubav može pojedinca motivirati i zahtijevati, ako treba, radikalno odricanje od svoje volje, kako bih učinio dobro drugome. Samo onaj tko ljubi drugoga, daje se nadahnuti ljubavlju i uspijeva ozbiljno poraditi oko svoga duhovnog rasta, kako bi svoga brata mogao obogatiti vrijednostima unutarnjeg života. Samo ako gradimo unutarnje zakone po mjeri ljubavi na koju nas Isus poziva, nadići ćemo legalističku razinu ponašanja i odnosa, a izgrađivati odnose na pravednosti koja je veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, od pravednosti zakonodavstva i pravosuđa.
Prihvatimo, stoga, sa svom ozbiljnošću, Gospodinove stroge kriterije kojima nas uči i osposobljava za pravednost ljubavi, jer se njima daje doprinos dobrobiti čovječanstva. Širimo pravednost Kraljevstva Božjega u svijetu u kojemu živimo, kako bismo onda s pravom mogli iščekivati i njegovo potpuno ostvarenje u vječnosti!

Share: