9. nedjelja kroz godinu – A
Teško bi se danas moglo reći da postoji čovjek koji sebe ne smatra mudrim, držeći mudrošću sposobnost izabiranja ispravnog načina življenja. Ali ako se osvrnemo oko sebi, ne mislim kako možemo zaključiti da je baš previše mudrosti uloženo oko nas u društvo i život. Ne želeći nikome osporavati pravo da procjenjuje svoj život i izbore kao mudre, ipak držim kako je jedino Gospodin Isus s mnogo jasnoće i sigurnosti poučio sve nas mudrosti. Stoga danas u Evanđelju slušamo kako on mudrim naziva svakoga koji sluša njegove riječi i vrši ih, te ga prispodobljuje čovjeku koji gradi kuću na stijeni. Isto tako, ludim čovjekom naziva onoga tko ne sluša njegovih riječi, a prispodobljuje se čovjeku koji gradi kuću na pijesku. Iz te prispodobe se vidi kako bismo kao ljudi znali prosuđivati ljudske čine poput graditeljskih zahvata, ali u isto vrijeme ne znamo napraviti taj isti solidni zahvat u duhovnome životu. Bez problema bismo nazvali ludim čovjeka koji gradi kuću na pijesku, a ne uočavamo da to isto činimo u izgradnji duhovnog života.
Stoga bismo na temelju Gospodnjih riječi iz današnjeg Evanđelja mogli reći kako se mudar čovjek trudi upoznati bit života i prema njoj težiti svim srcem, dok lud čovjek to ne čini.
Kako onda tako i danas, bilo je onih koji su se predstavljaju vjernicima i vrlo duhovnom ljudima, pravim Kristovim sljedbenicima, ali nisu tražili i ne traže bit i samo središte života, nego njihov napor i traženje ostaje na lijepim riječima. Obraćaju se Bogu s „Gospodine, Gospodine“, ali bez iskrene namjere uspostavljanja zdravog i cjelovitog odnosa s njime, nego samo radi ostvarenja svojih želja. Ne zato što Boga žele priznati isključivim Gospodinom i Gospodarom, nego što teže zadovoljenju svojih potreba. Praveći se njegovim, pokušavaju ga zavarati, a sebi pred ljudima steći koristi ispovijedajući ime njegovo. Rezultat je, međutim, da mogu zavarati tek pokojeg neupućenog i naivnog vjernika, ali Boga ne mogu zavarati svojim izjavama iza kojih ne stoji srce, a ne vide se niti djela.
Nije nemoguće, nadalje, da se neki vođeni prijetvornošću i izopačenim interesom domognu i kršćanskog imena, pa neki čak i crkvene službe ili dara koji im omogućuje propovijedati, đavle izgoniti ili čuda činiti, a da uopće ne budu u stvarnom zajedništvu s Ocem. Nije isključeno da čine i čuda i druga velika djela, navodno u ime Božje, a u biti da budu vođeni interesom. To se događa i danas kad se u kršćanskom svijetu pojavljuju mnogi čudotvorci i skupine vjernika kojima je čudo najveći dokaz Božje prisutnosti, a da uopće ne vode računa o istinskom crkvenom zajedništvu koje je temelj kršćanskog života i preduvjet stupanja u zajedništvo s Bogom. A ako nismo shvatili kako smo samo po Crkvi uspostavili istinsko zajedništvo s Ocem, onda je sve drugo što činimo zaludu.
Isto tako je moguće da ima drugih crkvenih službenika koji oštro prozivaju, kritiziraju i odbacuju druge, napose spomenute pojedince i skupine, a da ih nisu dovoljno upoznali. A što je još pogubnije da svoje motive nisu utemeljili u spoznaji i svijesti koja izvire iz Krista Gospodina, nego samo iznalaze tehnička rješenja sukladna svojim duhovnim sklonostima. I jedni i drugi na isti način potpadaju pod osudu Kristovih riječi današnjeg Evanđelja. Bilo da čine čuda ili prorokuju ili propovijedaju u Kristovo ime, ako njihov život uopće nije suobličen Kristovu, niti je iznutra oblikovan voljom Oca nebeskoga, poradi današnjeg Evanđelja trebali bi se preispitati.
A svjedoci smo kako se i danas tkivo crkvenoga života nagriza suprotstavljenostima ovakvih ekstremnih rješenja i odnosa, a nijedan od njih nije mudro rješenje, to jest nije utemeljen u onome što Isus drži bitnim. Dolazi tako do napetosti između karizme i institucije, službenika župnih zajednica i duhovnih autoriteti pojedinih skupina. Svi se oni pozivaju na svoja prava i dokazuju ispravnost, no očito argumentima koji nisu dostatni. Stvaraju se napetosti u kojima nije dovoljno reći: Ja činim čuda, dakle, ja sam pravi Kristov službenik i ja sam u pravu u svemu što činim. Isto kao što nije dovoljno reći: Ja imam službenu crkvenu ovlast propovijedanja, što znači da sam ja u pravu u svakom pogledu. Kako smo čuli u Evanđelju, nijedno ni drugo nije dovoljno jamstvo u onaj dan kad stanom pred Gospodina. Nego prije svega postoji autentična obveza spoznati i vršiti volju Oca nebeskoga. Mudar je dakle samo onaj tko se posveti slavljenju Boga vršeći njegovu volju, pa i onda kad ne čini čudesa, ne prorokuje ili ne izgoni đavle. No sama njegova mudrost pred Bogom bit će najveće čudo, proroštvo i najveći doprinos tjeranju đavla iz crkvene sredine. Svakom onom tko kao član Crkve obnaša neku službu ili djeluje u ime Boga, vršenje Božje volje mora biti pretpostavka i stvarni cilj. Tko tvrdi da služi Bogu i njegovoj stvari u svijetu, ne može onda djelovati pokazujući odbojnost prema Crkvi kao takvoj, isto kao što ni onaj tko djeluje u ime Crkve nema dovoljno vjerodostojnosti ako mu je glavni argument snaga vlasti koju posjeduje.
Isus nas stoga poziva da se ponašamo na onaj način koji se sviđa Ocu nebeskome i koji Otac nebeski prepoznaje kao zaslužan, kako nas ne bi otjerao od sebe kao bezakonike, bez obzira koja čudesa činili ili koliko visoko bili pozicionirani na hijerarhijskoj ljestvici. Isto tako, dok smo pozvani prosuđivati svjedočenje i djelovanje svakog službenika i svakog vjernika, samo vršenje volje Božje može biti ispravan kriterij, jer da bilo tko napravi čudesna i zaslužna djela, malo mu vrijedi ako ih nije napravio vršeći volju Oca nebeskoga, nego provodeći samovolju. Isus nam time želi reći također da nam danas u Crkvi ne trebaju ni čudotvorci ni autoritativni vladari, nego nam trebaju vršitelji volje Božje koje on smatra istinski mudrima. Takvi su otkrili kako je najveća mudrost potpuno se osloniti na Boga i potpuno se usmjeriti prema njemu u svome djelovanju.
Primimo sa svom ozbiljnošću Gospodinove riječi, jer ako veli da neće imati razumijevanja niti za one koji su činili čudesa i pravili iznimna djela u njegovo ime, ako ne budu vršili volju njegova Oca koji je na nebesima, kako će tek onda biti s nama koji sebi polažemo pravo na mlakost, na osrednjost i slabost, ili pak na rješenja koja nisu Božja ni božanska? Kako će tek biti nama koji polažemo pravo biti loši kršćani, to jest ako ne razumijemo koliko je velika i odgovorna čast biti kršćaninom. Odazovimo se, stoga, njegovu pozivu, te kao vjernici budimo mudri graditelji svoga života na Stijeni koja se zove Krist, Očeva Mudrost i vjerni izvršitelj njegove volje i poslanja. Trudimo se živjeti mudro otkrivajući volju Očevu i živeći sukladno njoj, umjesto da vjerničko postojanje svedemo na traženje sitnih zemaljskih usluga. Napor i nastojanje oko stjecanja mudrosti učinit će nas poniznima i samozatajnima, te će nas poticati da, jednom učvršćeni na Stijeni Kristu, i druge učvršćujemo na tom istom temelju, učećih da se posvećuju vršeći volju Božju, što nam postaje preduvjet vječnoga spasenja.
