5. korizmena nedjelja – A
U današnjem Evanđelju opisan je još jedan značajan događaj koji je bio znak onima koji su mu nazočili, te ga sveti Ivan tako i predstavlja u svom opisu. Radi se, naime, o Lazarovom uskrsnuću u Betaniji. Zato je Gospodin svjesno i oklijevao u trenutku kad su ga pozvali da dođe pohoditi svog prijatelja, znajući što će se sve dogoditi, te da je Lazar u međuvremenu umro. Htio je svojim učenicima ostaviti znak u trenutku kad je njegovo uskrsnuće već bilo neminovno. Dopustio je stoga da njegov prijatelj Lazar podlegne bolesti te uđe u zagrljaj smrti, kako bi učinio više od svih onih koji su govorili kako bi ga on izliječio da je na vrijeme došao u Betaniju. Gospodin se tako želio suočiti s jednim od najbolnijih i najneizvjesnijih trenutaka i stanja ljudskoga života, a to je bolest koja konačno razara ljudski organizam vodeći čovjeka u smrt. Stoga nema tog čovjeka koji se ne pita o smislu bolesti i patnje, napose ako je sam zahvaćen bolešću ili da od nje strahuje kao neizbježne životne stvarnost. Mnogima je bolest razlog nevjere i odbacivanja Boga, čemu se pripuštaju svjesno, ne znajući kako razumjeti i pomiriti Božje postojanje s takvom stvarnošću koja na okrutan način ugrožava čovjeka. Zbunjeno se pitaju o porijeklu bolesti u svijetu ili na konkretnom pojedincu koji nije ništa učinio čime bi ‘zaslužio’ takvu mučnu sudbinu, ako je Bog dobar kako se kaže te ako je sve stvorio kao dobro.
Odgovor na ove upite nije nimalo lagan, pogotovo kad se radi o konkretnom životu ugroženom bolešću i smrću. Relativno lako je prebaciti odgovornost na Boga, kao što su dijelom pokušali prebaciti na Isusa govoreći kako Lazar ne bi umro da je on na vrijeme došao izliječiti ga. No Isus nije htio izbjeći ovakvu situaciju, nego se s njome suočio kao netko tko je imao bolesnoga prijatelja za kojim je plakao jer ga je iskreno ljubio. Zato nam on može i pomoći kako razumjeti i, barem dijelom, odškrinuti otajstvo bolesti i patnje koja vodi čovjeka u smrt, jer nam on otkriva Božju misao i Božji stav prema bolesti i smrti. Bolest nije stanje koje je Bog htio za čovjeka, nego stanje protiv kojega se borio kao liječnik kad je čovjek sama sebe ugrozio i doveo u takav položaj. Sve što stvara, Bog stvara dobrim, pa tako i čovjeka, te ga nije stvorio zahvaćena bolešću. No ipak, poradi ljudske krhke konstitucije, postajala je mogućnost da čovjeka bolest zahvati ako se udalji od onoga koji ga je stvorio i koji ga želi zdravim. Stoga je bolest pokazatelj razornosti grijeha koji je čovjeka učinio dodatno ranjivim.
Što je bolest Isus je izrekao govoreći o Lazarovoj bolesti svojim apostolima: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. Što je izgovorio osvrćući se na Lazarovu bolest, vrijedi za bolest kao takvu, koju prepoznaje kao uljeza u ljudski život i Božji plan o njemu. Zato je za Isusa bolest najprije pokazatelj krhkosti ljudske konstitucije, koja se udaljavanjem od Boga po grijehu izložila bolesti i smrti, te nema čovjeka koji može u svom životu računati kako će je izbjeći. S Isusom, međutim, otvara se novo poglavlje, to jest zaokret u pristupu toj tragičnoj i bolnoj stvarnosti. Isus se trudi ne samo dokazati, nego i sam se uključuje u borbu protiv bolesti i smrti kako bi pobijedio bolest i smrt u onima koje susreće. Po njemu ljudski život i ljudska bolest nisu i ne bi smjeli biti na smrt, nego na slavu Božju, kao što je rekao za svoga prijatelja Lazara. Zato je on sam okusio patnju križa koja je ugrozila njegovu ljudsku konstituciju, krhku kao i svakog drugog čovjeka jer je i sama bila podložna smrti, ali do kraja vjerna Božjem planu kako bi izvojevala pobjedu upravo nad smrću.
Stoga je za nas vjernike korizma vrijeme ozbiljnog preispitivanja svog kršćanskog stava pred činjenicom zdravlja i bolesti. Korizma nas treba osvijestiti da se ne zavaravamo lažnim snovima i nadanjima pred onim što nam život nosi, nego da ozbiljno budemo svjesni ljudske krhkosti i neizvjesnosti budućnosti. Ljudski život, bez obzira koliki stupanj zdravlja uživao, uvijek je izložen krhkosti, ali uvijek može i treba biti toliko jak i velik kako bi primio Božji dar konačnog i cjelovitog ozdravljenja. Takav zahvat je izveo Gospodin Isus nad mrtvim prijateljem Lazarom, kojeg je bolest odvela u smrt. Ozdravljajući ga Gospodin je najprije potvrdio božansku nadmoć nad bolešću i smrću. Pokazao je time da bolest nije tek beznadno ljudsko stanje koje vodi u smrt, nego je uvijek prigoda da se u bolesti očituje djelo Božjeg milosrđa, te se onda i preko bolesti i smrti pokazuje slava Božja u ljudima i među ljudima.
Isus nam je najbolji putokaz prema tome. On od Marte i Marije traži vjeru, uvjeravajući ih kako će po vjeri vidjeti i veće znakove od ozdravljanja. Taj veći znak je uskrsnuće, no ne samo ono Lazarovo, nakon čega je Lazar opet bio podložan smrti, nego i ono konačno uskrsnuće koje na neponovljiv način pobjeđuje smrt. Ne samo uskrsnuće pojedinca koji je imao prigodu susresti Isusa u Palestini prije 2000 godine, nego i uskrsnuće svakoga onog koji vjeruje u njega na bilo kojem mjestu i u bilo kojem vremenu povijesti. Zato u bolesti zadnju riječ nema smrt koja nanosi posljednji udarac krhkoj ljudskoj konstituciji, niti je njezina perspektiva beznađe. Nakon svega postoji konačni Božji zahvat kojim se on proslavlja u ljudskom životu, a uskrsnuće Lazarovo bilo mu je nagovještaj i predokus. Time se Bog po svome Sinu proslavlja kao pobjednik nad svime što izravno ugrožava ljudsku cjelovitost. Jer Isus nije došao samo kao liječnik i iscjelitelj privremenih ljudskih stanja, nego kao liječnik od one najteže neizlječive bolesti koja se zove smrt.
On je potakao Martu da vjeruje, čime je i nama htio dati ključ kojim se može riješiti zagonetka bolesti i smrti. Vjerovati u onoga koji je uskrsnuće i život postaje zaglavni kamen životnog zdanja sposobnog pobijediti smrt pokazujući kako ljudski život i u bolesti i u smrti treba biti na slavu Božju. Za njega to nisu bile samo tek lijepe riječi, nego je i sam prošao kroz bolni proces muke, patnje i umiranja, čime je konačno pobijedio bolest i smrt, te na najveći mogući način proslavio Boga. Stoga je poruka ovoga Evanđelja da živimo tako da nam Isus uvijek bude blizu, kao u zdravlju tako i u bolesti. Štoviše, ako smo mu prijatelji u zdravlju, on će nam biti blizu u bolesti i smrti, kao što je bio bliz prijatelju Lazaru, proslavljajući Boga po njegovoj bolesti i smrti. Samo to može biti naš kršćanski odgovor na pitanje bolesti i zdravlja koji pritišću ljudski život kao teško nesnosno breme, te nam korizmena duhovnost služi kako bismo o tome stekli uvijek izričitiju svijest vjerujući u Isusa Sina Božjega po kojem je Otac izrekao svoju posljednju riječ ozdravljenja čovjeka i proslave Boga u ljudskom životu, i u zdravlju i u bolesti, i u životu i u smrti.
