4. korizmena nedjelja – A
U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam opisuje kako je Gospodin Isus ozdravio slijepca od rođenja, što je veliki znak očitovanja njegova božanstva. No osim samoga čuda, Ivan opisuje i rasprave koje su se vodile i prije i poslije ozdravljenja. Prije ozdravljenja vodile su se rasprave oko toga što je dotični slijepac sagriješio da se rodio slijep, a nakon ozdravljenja su se pitali kojom snagom je Isus učinio to čudo. U središtu rasprave bilo je pitanje Isusova poslanja, jer su farizeji tvrdili da on nije od Boga, dok su drugi tvrdili da je od Boga jer samo Bog može činiti takva čudesa. Nadalje, rasprava oko poslanja ticala se i Isusova identiteta, o čemu nas uredno izvještava Evanđelist. Međutim, osim što se vodila rasprava oko Isusova poslanja i identiteta, Ivan govori da se vodila rasprava i oko identiteta samoga slijepca, jer su nakon čudesnoga ozdravljenja čak neki od njegovih susjeda tvrdili da to nije on.
Ova nas rasprava nuka da na temelju nje razmišljamo o sebi i ljudima svoga vremena, koji, bez daljnjega, vode mnoge rasprave, i privatne i javne, kako o svome tako i o Isusovom identitetu i poslanju. Stječe se dojam da čovjek našega vremena zna mnogo, i o sebi i o pojavama oko sebe, ali da se ipak ne pozna dovoljno. Premda ima mnoge spoznaje o sebi iz povijesti, biologije, kemije, medicine i tolikih drugih znanosti, ali ne pozna dovoljno svoju iskonsku i najdublju bit. Stoga bi ga se moglo prispodobiti slijepu čovjeku. I kao što slijepac ne vodi tjelesnim očima, tako i čovjek ne vidi dobro onim duhovnim okom kojim se promatra bit života, kako svoga tako i Božjega. A današnji čovjek ne pozna sebe, jer ne pozna Boga. Ma kako tragično moglo zvučati pesimistički, čovjek je slijep za samoga sebe jer je pitanje spoznaje Boga danas stavio u drugi plan, te ne vidi vrijednost niti uočava potrebu zajedništva s njime. U takvom je stanju bio i slijepac kojemu oni oko njega nisu mogli otvoriti oči za spoznaju Boga, jer su ga uvjeravali kako ja njegova teška bolest posljedica grijeha. Po njima, mogao je samo pasti u beznađe i očaj, jer je, navodno, bio od Boga kažnjen i odbačen, te prepušten na milost i nemilost ljudima. Isus, srećom, pokazuje da njihovo tumačenje nije točno, te da Bog ne kažnjava grijeh šaljući bolest pojedincu. Bolest dolazi zbog ljudskog krhkog stanja, koje je, istina, postalo krhkim i ranjivim nakon što se čovjek grijehom odvojio od Boga.
Ali i nakon grijeha, Isus tumači bolest kao novu prigodu da Bog pokaže svoju dobrotu i svoja velika djela, bilo izravno bilo preko onih koji skrbe za bolesnika. Na taj način, slikovito rečeno, drugima otvaramo oči za Boga i za sebe samoga. Doista, najviše što možemo učiniti za slijepu osobu, jest da joj otvorimo oči i podarimo vid. Zločesto bi bilo držati ga u sljepoći, ako smo u stanju izliječiti ga. Na žalost, čini se da je to svakodnevna pojava, da ljude držimo u sljepoći njihovih strasti, grijeha i niskih pobuda. Tako se danas može primijetiti kako ovo društvo šireći bezbožni mentalitet stvara slijepce, jer time jamči sebi pristaše koje će vući za sobom i zloporabljivati njihovu situaciju. Uvjerljiv može biti samo onaj tko se do kraja solidarizira sa slijepcem dijeleći do kraja njegovu sudbinu, to jest onaj tko mu otvara oči za Božju tihu, nevidljivu i nenametljivu prisutnost.
U tom duhu je Isus došao podariti vid slijepima. Zato se najprije s čovjekom u potpunosti poistovjetio, čime je pokazao dobronamjernost i dao znak povjerenja. I sam je živio u ‘sljepoći’ ograničene ljudske naravi, podložan njezinim zakonitostima i kao čovjek, kako bi potom učinio da čovjek progleda.
kad nam Bog otvara oči stječemo jasniju svijest o sebi i o Bogu. Dolazimo do dubina svoga bića i do točnog razumijevanja svoga identiteta, kao što je učinio slijepac iz Evanđelja, koji je jasno potvrdio o sebi da je on taj, te da je bio nekada slijep, a sada vidi. Znak njegove svijesti i je svjedočenje za Isusa, za kojega jasno, protiv svih ‘znalaca’ dokazuje da je Isus od Boga, te da je božanskom snagom učinio spomenuto čudo.
Zato nas današnje Evanđelje višestruko poziva k dubljoj spoznaji kako samoga sebe, tako onda i Gospodina Isusa. Korizma nije samo vrijeme odricanja i pokore, nego vrijeme stjecanja jasnijeg identiteta o sebi i svome kršćanskom poslanju. Svaka korizmena disciplina i praksa treba biti usmjerena upravo prema tome, u protivnom ostala bi u sebi nedorečena i nedostatna. Korizmenom pobožnošću odbacujemo ljudske ljuske i ljuske ovoga svijeta s očiju, to jest odbacujemo prepreke i maske koje nas čine slijepima za spoznaju Boga i za osjećaj onoga što mi u stvari jesmo – Božja stvorenja i Božja djeca.
Odbacivanjem ljuski ovoga svijeta s očiju, odbacujemo prepreke i maske koje nas čine slijepima za osjećaj onoga što mi u stvari jesmo. Svijet nas veže za se, da se kao slijepci grčevito držimo zida ili štapa ili nekog drugog predmeta, ili da pak sjedimo u zapećku nepokretni, prepušteni na milost i nemilost prolaznika, ali ne želi da otvorimo oči, te da se izdignemo iznad njega i njegovih potreba, samostalno hodeći držeći se ruke Očeve.
Stoga je korizmeno vrijeme za kršćane vrijeme odlaska kod ‘okulisti’ i prigoda za pregledavanje vida. Ono je vrijeme pročišćavanja pogleda kojim smo pozvani jasnije promatrati i Boga i čovjeka. A skrećući pogleda na čovjeka, znači da smo dužni stjecati i o sebi i o bližnjemu jasniju svijet i predodžbu. Odricanje, molitva, post i pokora mogu nam pomoći da otkrijemo kako u sebi imamo jedno posebno oko, ono duhovno, darovano nam za ono dubinsko promatranje stvarnosti. Provjeriti nam je služi li ono kako treba, promatra li stvarnost oko nas na ispravan način. Uočavali li dubinu koju je dužno uočiti, ili ga sasvim zanemarujemo živeći površno, poput slijepaca od rođenja, slijepi za duhovnu, nebesku stvarnost u sebi i oko sebe.
Pročišćavanjem tog pogleda onda kao kršćani možemo i drugim ljudima postati oko koje i za njih gleda dok ne postanu sami sposobni za duhovno motrenje. Naša zadaća u svijetu je podariti drugima vid posuđujući im svoj pogled na smisao i bit života. Samo tako pomažemo da i oni sami polako otvore oči postajući svjesni svoga identiteta i Božje ljubavi koja skrbi za sve ljude, očekujući da otvorimo oči i spoznamo je.
