3. korizmena nedjelja – A
Evanđelist Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje slučajni susret Gospodina Isusa s jednom ženom na Jakovljevu zdencu kod samarijskog grada Sihara. No ovaj slučajni susret Gospodin je iskoristio kako bi joj objavio sebe i svoje božansko poslanje, premda na pomalo čudan i provokativan način. Zapodjenuvši sasvim običan razgovor tražeći gutljaj vode, cilj mu je bio izazvati njezinu reakciju kako bi je doveo do vjere na jednoj većoj razini od one koju je ona poznavala. Kao povod za ovaj razgovor Gospodin je iskoristio simboliku zdenca i zahvaćanja vode, s čime je povezao potrebu ljudske žeđi. Zato je i započeo razgovor tražeći od nje da mu dade piti, svjestan kako svakodnevni ljudski čini mogu imati dublje značenje i simboliku. A kako nema nikoga bez takvih elementarnih iskustava, bilo mu je jasno da su ključne životne potrebe u biti dobra polazišna točka za dublji razgovor.
Dok je žena Samarijanka, usredotočena na tjelesnu žeđ i vodu, došla zahvatiti vode sa studenca, Gospodin je uspostavio kontakt govoreći o dubinskoj žeđi koja se nalazi u svakome čovjeku, a kojoj je samo slika ona tjelesna žeđ. Govorio je o vodi nakon koje se više ne žeđa, što je pomalo zbunjivalo njegovu sugovornicu. Najprije nije odmah razumjela o čemu govori, ali kad je on nastavio uvjeravati ozbiljnim i uvjerljivim riječima, onda se predbilježila za takvu čudotvornu vodu o kojoj je govorio. Htjela je sebi priskrbiti obilje koje bi joj olakšalo život i svakodnevni napor odlaska na zdenac, kao i potrebu taženja žeđi.
Ni čovjek današnjice nije u ništa drukčijem položaju od skromne Samarijanke. Dok se hvata svojih materijalnih sigurnosti, ipak u sebi mašta o potpunom zadovoljenju potreba, nakon čega mu ne će više trebati takva hrana i takvi sadržaji. Sa stvarnosti lako prijeđe u iluziju i mašta eventualno savršeno stanje u koje bi trebalo doći društvo i svaki pojedinac. Danas vjeruje i u apsolutni napredak koji će ga dovesti do rješenja svih problema, ne prihvaćajući da je to iluzija koju Gospodin svojim djelovanjem nije htio priuštiti čovjeku. Tako je isto bilo i sa Samarijancima, jer su i nakon susreta s njime i dalje trebali crpsti vodu na Jakovljevu zdencu. Međutim, našli su zasićenje svojih unutarnjih traženja, te im ništa u životu nije bilo više isto kao prije. Nakon susreta s Gospodinom ostala je ista tjelesan potreba, ali je zato došlo do revolucionarnog otkrića kako je ljudsko srce svakog pojedinca istinski zdenac stvoren kako bi bio vrelo žive vode. Strujanjem žeđi za vječnim i trajnim istinama u srcu, kao što je pitanje smisla života, ljubavi i dobra, čovjek otkriva da je dubok kao zdenac, te da želi biti ispunjen živom vodom što struji u život vječni. Međutim, takvu vodu čovjeku može dati samo Isus, istinski izvor žive vode.
Međutim današnji čovjek se nećka i s nepovjerenjem prihvaća ovu činjenicu koju je Samarijanka tako brzo shvatila. Isus ju je oduševio prodornošću i izvornošću razmišljanja, ukazao na shvaćanje vjere, pozvao na povezivanje i razumijevanje Božjih obećanja, kao i na klanjanje Bogu u duhu i istini. Bila je oduševljena do mjere da se osjetila bogatom i preporođenom u susretu s njime. Gledajući pak kako se suvremeni kršćanin nećka i koleba u vjeri, kako pristupa mlako i neuvjerljivo, može se zaključiti jedino kako mu nedostaje ova svijest i odlučnost, a još prije toga nedostaje mu stvarno korjenito iskustvo Isusa Krista u svom životu. No posljedica toga je golema. Takav je zatvorio u svoje srce pristup onome koji je jedini mogao učiniti da u njemu zastruji živa voda. Isto se događa kad čovjek, nakon što je dopustio da mu u srcu poteče živa voda, ne održava čistim zdenac srca, nego dopušta da se onečisti neprikladnim sadržajima, smećem i otpadom. Ako čovjek u sebi uguši žeđ za istinom i ljubavlju, dobrotom i pravdom, ili joj u životu ne dadne prednost pred drugim potrebama, onda se lišio mehanizma koji mu je održavao srce živim, te dopuštao samom Bogu da ga iznutra natapa živom vodom. Ujedno ga prati velika pogibelj i rizik da zbog zasićenja primarnih tjelesnih potreba osjeti sigurnost kao da su to jedine stvarne potrebe, pa izgubi žar traženja onog što je bitno u cjelovitom smislu riječi. Zatrpan površnim traženjima i težeći k zasićenju isključivo zemaljskih potreba, zastire vlastita obzorja i zatrpava u srcu izvor žive vode.
Korizmeno vrijeme nam stoga služi kako bismo i sami u pustinji života, posvetili malo vremena zdencu srca u kojem žubori živa voda vjere, nade i ljubavi, razlivena u našim srcima snagom Duha Svetoga. Prepoznati nam je kao kršćanima vječne težnje i neugasiva traženja u životu, ne dopuštajući da nam netko ili nešto zaguši upravo svetište iz kojeg nam izvire vječni život. Odbaciti nam je sve varke svijeta i vremena, napose osjećaj dostatnosti koji nam pruža obilje materijalnih dobara, a tražiti obilje duha, spasenja i života vječnoga koje nam nudi Krist Gospodin. Vrijeme je stoga da mu se poklonimo u duhu i istini, to jest gorljivim traženjem iz dubine srca, te da naš život bude navjestiteljsko svjedočanstvo radosti što smo u srcu otkrili živu vodu kojom natapa naš život i daje mu da struji u život vječni.
