Cvjetnica 2011. – A
Današnja liturgija vodi nas s Isusom na njegovom putu koji je prošao između svečanog dočeka i ulaska u Jeruzalem, proslavljenog mahanjem palminim i maslinovim grančicama, pa sve do odlaska na Kalvariju na suho drvo križa. U događanjima od slavljeničkog ulaska u Jeruzalem do razapinjanja dogodio se postupak vrlo uobičajeno u ljudskom životu i u društvu. Društvo je, naime, spremno odbaciti bilo koga u trenutku kad mu ili više ne treba, ili ga smatra oprečnim za svoje ciljeve, te se to obistinilo i na Gospodinu Isusu.
U svačijem životu, promatrano ljudskim očima i kriterijima, postoje trenuci slave i odbacivanja, svijetla i tame, usponi i padovi. Gospodin Isus, kao savršen poznavatelj ljudskoga života i povijesti, nije se previše zanosio ljudskim procjenama života, te se zato nije ni trudio udovoljavati ljudima da ostvaruju svoje zemaljske ciljeve. Znao je dobro za ovo nepisano pravilo, po kojem se ljudi i danas ravnaju, kako plješću isključivo onda, dotle i samo onima koji im pomažu ostvariti ljudske prizemljene ciljeve. Kad prođe vrijeme oduševljenja, ili kad im se želi ukazati na one uzvišeniji ideale koji su zahtjevni, jednostavno se okreću protiv onih koji ih pokušavaju prema njima voditi. Znao je da ni njega neće mimoići takva sudbina, te zato nije živio od ljudskog pljeska, pohvala i uzvisivanja. U tom duhu nikada i nije tražio slavu od ljudi, a pogotovo se čuvao slave moćnika i lažnih veličina. Odbijao je svako veličanje poradi ljudskih ciljeva popraćeno zemaljskim motivima i obojeno prizemljenim interesima.
Jedini put kad je sebi dopustio da ga narod veliča bio je prigodom mesijanskog ulaska u Jeruzalem, opisan u Evanđelju koje smo čitali kao opis i spomen na ovaj događaj. Taj ga ulazak i neće odvesti na put ljudske slave, nego na križni put patnje i smrti, jer jeruzalemskoj gospodi nije odgovarala njegova slava i popularnost koju je uživao kao Božji čovjek i sluga. Bit će žrtveno janje za sve krive poteze i propuste političke i vjerske elite. Bez obzira što je znao za sve to što se nadvijalo nad Jeruzalemom i nad njim, nije mogao iznevjeriti očekivanja jednostavnog vjerničkog puka koji je živio iščekujući Božje očitovanje. Nije se htio poigrati s osjećajima vjernika koji su se djecom i poput djece veselili njegovu ulasku u Jeruzalem slaveći ga kao Mesiju i Sina Davidova. Pred njima nije zatajio svoj identitet, premda time navlačeći bijes onih kojima njegov vjerski ideal i ciljevi nisu bili po volji.
Kao što je bilo u Isusovu slučaju, tako se događa i u životu svakoga čovjeka. Društvo svojim odlukama odvodi pojedinca od trijumfa do osude. Pitanje je samo hoće li za života, u trijumfu, pojedinac imati dovoljno prisebnosti shvatiti scenarij koji se odigrava, te sačuvati svoje dostojanstvo živeći vjerno pred Bogom, neopterećen što će biti pred moćnicima i vlastodršcima. Osuda će u svakom slučaju doći praćena odbacivanjem, jer nikad nitko nije mogao zadovoljiti sve apetite svih ljudi. Zato je mnogo važnije i korisnije da se svatko ispituje je li svoj život živio sukladno pravilima Božjim, kako bi mogao biti primljen u zajedništvo s Bogom onda kad ga ljudi odbace i ne prepoznaju njegov život, vrijednost i ciljeve. Ako se neće dati uplesti u takav život da ispunjava ljudska, nego Božja očekivanja, onda, pa i kad ne bude imao uspjeha pred ljudima, znat će da njegov život nije bio neuspjeh. I u trenutku kad dođe do ljudske osude, uvijek će biti uzdignute glave znajući kako će vrijeme pokazati da je živio ispravno, a bio je žrtve jer nije htio zanijekati Božje vrijednosti među ljudima.
Cvjetnica je dan kada trebamo jasnije spoznati kako je Bog na strani onih koji mu žive vjerno, pa i onda kad sami prolaze nepravedne procese, osude i kalvariju nerazumijevanja. Zato je on upravo poradi onih koji imaju božanska očekivanja od života i svete ciljeve, odlučio očitovati svijetu svoga Sina kao Mesiju, kako bi ih podržao u odlukama i hranio njegovom prisutnošću. Pa i onda kad je osuđen na patnju, Božji pravednik je poput Isusa spreman izdržati do kraja vjerno i predano. Njemu je jamstvo uspjeha Bog, a ne čovjek, te zna da će se sam Bog zauzeti da njegov sveti plan uspije na zemlji. Zato se i Isus više uzdao u Oca, nego što se strašio ljudske zloće, gnjeva i osude. Njemu je zalog pobjede i uskrsnuća bila vjernost Ocu, a ne ljudski trijumf i slava. Neka stoga događaj Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem, koji je kulminirao osudom, mukom i smrću, bude i životna škola nama kršćanima, koji se ne zadovoljavamo ljudskim očekivanjima u svome životu, niti se poistovjećujemo s ljudskim ciljevima na zemlji, nego poput našega Gospodina odvažno živimo za ona božanska, poradi kojih treba i trpjeti kako bi se u punini ostvarila u njegovu Kraljevstvu.