Otkotrljati kamen straha
Uskrsna ponoćka
Nema toga čovjeka kojega u životu ne muče strahovi i brige neizvjesnosti pred budućnošću. A od svih nedoumica i strahova najveći je onaj koja se tiče posljednjih trenutaka i posljednjih stvarnosti života. Kao što Evanđelist Marko veli da je bio veoma velik kamen dokotrljan na Kristov grob, tako je od svih strahova i tjeskoba najveća ona koja se tiče smrti i života nakon smrti. Nema tog čovjeka koji ne sliči ženama što odlaze na Gospodinov grob pitajući se tjeskobno: Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Gdje je kamen ujedno simbol svih poteškoća i muka, straha i mraka koji se krije iza njegovih vrata. Zbog strahova i neizvjesnosti naš život je pun nepoznanica i izazova, dvojbi, sumnja i upita. A napose je velik upit koji se tiče smrti, kad se pitamo sami za sebe, ono što žene pitahu za kamen Kristova groba: A tko će nama otkotrljati kamen s vrata našega groba? Hoćemo li mi iz groba izići na život, ili će grob biti posljednja riječ života koja se podudara s neumoljivom šutnjom smrti? Hoće li se i naš život uliti samo u bujicu smrti što odnosi svakog čovjeka, ili za nas postoji ipak drukčija nada i budućnost?
No osim ovog straha, postoji još jedan, koji je bio zahvatio žene na grobu, kako nam svjedoči Evanđelist. One su se pobojale praznoga groba i ukazanja koje su vidjele u grobu, jer kad uđoše preplašiše se. To novo iskustvo bilo je iskustvo života koje ih je hrabrilo: Ne plašite se! A isto tako i dalo im poslanje: Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! No to ih je još više prestrašilo nego onaj strah od susreta s grobnom pločom, s kojom se svaki čovjek neminovno pomiri. Zato su, izišavši, stale bježati od groba, jer ih je spopao strah i trepet, te u prvi mah nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu. Bojahu se novog života koji je stajo pred njima u sasvim posebnom obliku, dotad neviđenom.
U ovoj svetoj noći sjaji nam Kristovo uskrsnuće, događaj koji ipak pobjeđuje sve naše strahove, kako strah od smrti, tako i strah od života vjere. Upravo Uskrsli nam ulijeva nadu da i nakon smrti ima još jedna riječ života koja je obeskrijepila smrt. Radi se o riječi neumrlog života kojemu smrt ne može ništa, te bismo mi trebali postati njezini neustrašivi svjedoci. Ovo je sveta noć u kojoj smo pozvani približiti se Kristovu grobu, te se osvjedočiti da je otkotrljan taj veliki kamen s grobnih vrata. Jer njegova pobjeda nad smrću nije bila samo radi njega, budući da njemu, izvoru života, smrt ne može ništa. Nego je njegova pobjeda bila radi nas i našega spasenja, kako bismo mi pobijedili našu smrt, otklonili naše strahove i sumnje, te uzdigli cijeli svoj život u novo postojanje.
A dok razmišljamo o pobjedi Uskrsloga nad smrću, dopustimo mu da otkloni od nas i strah od života, jer taj strah nas vodi u sigurnu smrt. Kao što ga je svjetlom svoga uskrsnuća mogao odagnati u ženama koje su došle na grob, te su se postupno morale osloboditi straha od života koji su susreli u njegovu grobu, tako se i mi dopustimo Gospodinu da u nama razbije strah od života svojim uskrsnućem. Kao što ni one nisu znale što misliti o svemu tome, te su u prvi mah pobjegle s groba, tako i mi smrt prihvaćamo kao sigurnu istinu, ali se strašimo vjerovati u uskrsnuće i u poruku koju daje nama. Proturječno postaje stoga da se i mi kršćani više bojimo vjere u uskrsnuće, nego smrti s kojom se mirimo kao neizbježnom. I mi se više bojimo novog života po vjeri, nego smrti, života po uskrsnuću nego propasti i ništavila. Zato mnogi i žive kao smrti predani, umjesto da se predaju uskrsnuću. Mnogi žive kao da je smrt jedino što im preostaje, umjesto da uzdižu dušu uskrsnuću. Mnogi žive kao da postoji samo zemaljski život, umjesto da žive snagom vjere koja nas uzdiže u onaj nebeski. Mnogi odagnaju strah nasladama ovoga svijeta i zaboravom smrti, umjesto da prihvate svakodnevno umirati za braću, umirati sebi kako bi živjeli za Boga. Mnogi od nas nisu toliko spremni živjeti za uskrsnuće, koliko su spremni pomiriti se sa smrću.
Ova sveta noć milosna je prigoda da nadvladamo svoje strahove koji nastaju kao plod neznanja i nevjere. Ovo je najprikladniji trenutak da stvorimo viziju uskrslog života, bez koje ne možemo pobijediti smrt. Ovo je noć kad straha više nema, jer on caruje u onima koji su okrenuti smrti, a ne onima koji se klanjaju stvarnom, istinskom i božanskom životu. Zato mi večeras s Kristom ne dopustimo strahu od smrti da nas sputava živjeti, ne dopustimo niti strahu od života da nas svojim sponama sveže u smrt! Živimo radije s Uskrslim neumrlim, iskonskim životom koji nam je podario živi Bog pozvavši nas na dostojanstvo života sukladnog uskrsnuću. Odbacimo stoga svaki kamen spoticanja koji sami sebi tovarimo na leđa kad uskrsnućem ne želimo osvijetliti savjest i ražariti kršćansku svijest. Otkotrljajmo svaki kamen koji navlačimo na vrata života, jer se bojimo vjerovati u uskrsnuće i živjeti dostojno uskrsnog poslanja u svijetu. Ne budimo mrtvi kao okamina pod teretom ljudskog kamenja, niti okamenjeni kamenih srca! Budimo živo kamenje što se ugrađuje u hram Boga živoga po ovom kamenu zaglavnom koji graditelji odbaciše, a on u uskrsnoj noći postade temelj života.
S njime smo ove noći otkrili onoga tko nam može otkotrljati kamen s groba. Neka Uskrsli, dajući nam nadu i snagu uskrsnuća, razbije stoga u nama strah od smrti i strah od života. Radujmo se i njegovom nepobjedivom snagom otkotrljajmo svaki kamen koji nam zatvara perspektivu života, a napose onaj sporni kamen spoticanja koji strahom muči svaku ljudsku dušu. Kličimo i radujmo se, jer po njegovoj uskrsnoj pobjedi nema više ni tuge ni straha, ni smrti ni mraka, nego postoji samo život koji nema kraja i u kojem ćemo ga hvaliti, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, po sve vijeke vijeka. Amen.
Nadići samoga sebe
Uskrs – danja misa
U svijetu u kojem živimo nije nam nepoznata riječ prestiž, jer se često s njome susrećemo, i to ne samo kao s pojmom koji nešto znači, nego se susrećemo s pojavom koja većinu ljudi dovodi u golemo iskušenje. Radi se o iskušenju postaviti se natjecateljski prema svome bližnjemu i bratu, te ga nadvisiti u znanjima, vještinama, umijećima. U tom duhu želimo se pokazati boljima od drugih i u mislima i riječima i djelima. Rado s drugima, na mnogim područjima života, pa i životnih privida, odmjeravamo snagu i pokazujemo junaštvo i muškost. Naš grijehom ranjeni ljudski mentalitet je takav da od prestiža stvaramo kult, a društvo ga je ozakonilo i pretvorilo u pravilo života. Zato bi se danas smatralo ludim svakog onog tko ne zna prestići drugoga. Lako bi se slabićem proglasilo onoga tko to ne može učiniti, a naivnim onoga tko to ne želi. Suvremeni svijet gradi svoj napredak ne na civilizaciji ljubavi, zajedništva i milosrđa koje dolaze od Boga, nego na prestižu koji je plod ljudskoga duha. Današnje društvo ne računa mnogo s razvojem čovjeka u smislu njegova trajnog očovječenja po Bogu, niti ulaže energiju i sredstva za njegov rast u ljudskost. Danas se svaki rast i razvoj grade tek na tehnološkom razvitku, koji prije ili poslije, jer mu temelji nisu u Bogu, pokaže svoje neljudsko lice.
No postoji jedno mjesto koje je izmijenilo tijek ljudske povijesti, te bi trebalo dati i novi smjer našim nogama. To ključno mjesto našeg preporođenja je Kristov grob na kojem se dogodio zaokret ljudskog života, premda su se u njegovoj blizini dogodili vrlo mučni događaji. Nakon što je Gospodin izdahnuo na križu i položen u grob, započela se voditi jedina stvarna prestižna borba. Bila je to borba života i smrti, o kojoj je ovisio sav budući tijek ljudske sudbine i smisla života. O njoj je ovisilo hoće li čovječanstvo nastaviti putem prestiža na kojem, želeći jedni drugima biti nedostižni i gazeći svakog onog tko se ne zna snaći i nositi u zlokobnoj bujici konkurencije, ili će krenuti putem jedne nove civilizacije.
Sliku takve sudbonosne trke imamo opisanu i u današnjem Evanđelju. Dvojica Gospodinovih apostola trčali su na njegov grob kako bi provjerili glas koji su im žene donijele tvrdeći da je uskrsnuo. Trčali su se dok se u njima vodila unutarnja borba, dok su navirala pitanja i mučile ih sumnje. Htjeli su što prije doći i utvrditi što se točno dogodilo na Gospodinovu grobu i gdje je završilo njegovo tijelo. Upravo je njihovo trčanje pokazalo kako ima trenutaka kad prestiž može imati iznenađujući obrat. Jer lako je prestići drugoga dok odnosiš pobjedu, ali nije lako biti prestižan kad prestižem srljaš u razočaranje, kad nisi siguran koji će biti ishod tvoga prestiža. Zato je Ivan, premda je bio prestigao Petra dok su trčali, pred grobom ustuknuo. Uslijed nesigurnosti se zaustavio i pustio Petra da prvi uđe, premda je bio brži od njega. Kao svjedok razapinjanja i pokopa, nije imao snage ući u grob, jer se bojao da ne bi mogao podnijeti razočaranje, prema je tako snažno želio da bude istinita vijest koju su im žene donijele.
A kad su ušli u grob, našli su se pred najprestižnijom i najekskluzivnijom vijesti za kojom je čovječanstvo žeđalo. Našli su se pred činjenicom da je njihov Gospodin od mrtvih ustao, kao što im je uporno ponavljao dok ih je kao učenike poučavao božanskom nauku. Tako je i Ivan, koji je uspio prestići Petra, a nije u prvi mah uspio nadići sebe, bojeći se još većeg razočaranja od prizora u grobu, ipak smogao snage i pobijedio strah. A nakon što je se osvjedočio da u grobu nema tragova smrti, nego života, povjerovao je, te je činom vjere nadišao sebe i sva ljudska iskustva o životu i smrti.
Prihvaćajući tu prestižnu vijest o mogućnostima ljudskog života, o tim nezamislivim dometima do kojih se čovjek može uzdignuti, njih dvojica su vjerom nadišli same sebe i sva ljudska očekivanja. Od tog trenutka čovjek za njih nije više biće koje se bori za zemaljski prestiž, nego za nebeske spoznaje. Od tog trenutka i oni su se počeli boriti kako bi svakom čovjeku navijestili ovu prestižnu vijest Gospodinova uskrsnuća. Od trenutak kad su ušli u grob, te vidjeli i povjerovali, nisu više bili isti ljudi, nego si postali ljudi obdareni vjerom uskrsnuća. To je bio jezičac na vagi koji je odnio prevagu, te su vjerom u uskrsnuće nadišli same sebe i sve domete ljudskih mogućnosti. Primivši prestižni dar kojim ih je obdario Uskrsli, uputili su svakom čovjeku poziv da se osvjedoči kako je moguće nadići sebe i živjeti za novi život.
Od Kristova groba i uskrsnuća sva naša ‘prestižna’ nastojanja doista bi trebali ići u smjeru koji nam zacrtaše apostoli vođeni Gospodnjom snagom. Svaki naš trud i napor oko ostvarenja, morao bi odgovarati ovom nastojanju da nadiđemo sebe i da po vjeri živimo novim životom. Tako je i nama danas vjerom nadići sebe i svoje ljudske spoznaje, omogućivši si ovu najveću i najdragocjeniju spoznaju uskrsnuća. Vjerom nam se okrenuti činjenici da sebe nadilazimo samo onda kad poput uskrslog Gospodina živimo isključivo za uskrsli život, pa i onda kad treba proći kroz muku i patnju koju nam sadašnji zemaljski sa sobom nosi.
Danas dok, poput svetih apostola Petra i Ivana, vjerom dotičemo istinu uskrsnuća našeg Gospodina, otkrijmo i mi da nas Uskrsli poziva nadići same sebe i živjeti novim životom, koji se ne ravna mjerom zemaljskog prestiža, nego duhovnog stremljenja prema uskrsnim visinama. Mi kršćani smo pozvani snagom Kristova uskrsnuća stvarati novi svijet, mijenjati odnose živeći za ovaj božanski prestiž. Pozivati nam je sve ljude da se dopuste pobijediti Kristovom snagom i da krenu putem vjere koja u uskrsnuću ima svoje čvrsto uporište. Vrijeme je da mi vjernici otkrijemo svijetu kako je lijepo nadići samoga sebe i živjeti snagom uskrsnuća koje nam je otvorilo nove perspektive života i novi smisao naših životnih nastojanja. Primijeniti nam je na sebe riječi svjedočanstva koje smo čuli od apostola Pavla: Mi koji smo s Kristom suuskrsli, tražimo što je gore, gdje Uskrsli sjedi zdesna Bogu. Za tim što je gore težimo, a ne za zemaljskim, jer i mi smo s njime umrli, te je i život naš skriven s Kristom u Bogu. A kad se konačno pojavi Krist, život naš, i mi ćemo se onda s njime pojaviti u slavi. Amen.