28. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju slušamo o Gospodinovu slučajnom susretu s jednim čovjekom koji je došao preda nj tražeći odgovor na sljedeće pitanje: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Možda nam se ovaj upit može činiti suvišnim ili prejednostavni, jer bismo svi manje-više znali dati sličan odgovor koji je dao Gospodin, no u biti nije tako. I kad se Isus zadovoljio ovom čovjeku reći da je minimum potreban za dolazak u kraljevstvo Božje vršenje Božjih zapovijedi, ipak nije to poimao u duhu našeg današnjeg razumijevanja, koje je u biti samo teoretsko razglabanje, nego mnogo dublje i intenzivnije očekujući cjelovitiji angažman. Sam izvanjski odgovor je prelagan, te Gospodin podsjeća ovog čovjeka, uz malo kritike radi laskanja, da i on sam zna što mu je činiti, to jest da mu je vršiti zapovijedi: Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku! Gospodin mu je doslovno htio reći da temeljni odgovor zna i sam, ako se svojim pitanjem želi pozabaviti ozbiljno, a ne samo protokolarno.
S druge pak strane iza teoretskog odgovora na ovo pitanje postoji i mnogo ozbiljnija stvarnost, o čemu bi svatko od nas trebao sebe ispitati. Radi se o sljedećem: Pa i onda kad ne kršimo Božje zapovijedi, pitanje je koliko mislimo na život vječni i koliko ih poštujemo svjesni da žalimo, vršeći zapovijedi, taj život i njegovo blaženstvo. Pitanje je koliko smo stvarno zainteresirani i iskreno uvjereni da se život vječni postiže vršenjem Božjih zapovijedi ili ih poštujemo što su nam na neki način civilizacijski nametnuti kršćanskom civilizacijom u kojoj se još uvijek krećemo. Pitanje je koliko preko njih ostvarujemo duboko sinovsko zajedništvo s Bogom, ili ih tek slušamo iz običaja i predaje. Vjerojatno je da ih živimo na vrlo neosoban i neodnosan način, to jest ne kao osobe koje stoje pred Bogom i koje preko toga stupaju u živi odnos s njime.
Nije stoga čudo da suvremena civilizacija ugrožava nekadašnje kršćansko civilizacijsko naslijeđe, te nam je društvo i dalje prepun otimačine, laži, ubojstva, preljuba i nepoštivanja roditelja. Čak se pojedine stavke grešnih čina ozakonjuju u određenim vidovima kroz abortuse, spolni nemoral i nered, te razaranje obitelji neposluhom i nepoštivanjem, a društvo otimačinama. Jer smo prihvaćali zapovijedi kao dio civilizacije, a civilizacija se dade ljudskim dogovorom i silom prilika i drukčijeg života mijenjati, normalno je da ih društvo i opoziva. Međutim živi odnos s Bogom ne može se mijenjati, nego on ostaje stalan i postojan orijentir. Samo takav odnos izgrađuje život i čini da zapovijedi poštujemo iz uvjerenja i kao sredstva zajedništva s Bogom, a ne tek civilizacijske instrumente. I premda su zapovijedi zapisane i u savjesti, ali ako nema istinskog zajedništva s Bogom, onda čovjek svoju savjest uspijeva modificirati prema prohtjevima i željama. Stoga se doista postavlja pitanje koliko uopće shvaćamo ozbiljno takav upit u svome životu i koliko mu stvarno ostavljamo mjesta ne formalno nego životno.
Jer neupitno je da vrlo dobro znamo što nam je činiti kako bismo se domogli zemaljske baštine, dok za onu nebesku ne znam koliko skrbimo izravno i izričito, a koliko tek usputno uvjereni kako će nam pasti u posjed sama od sebe. Jer ne znam koliko o njoj razmišljamo niti koliko joj se veselimo kao nečem boljem, stvarnijem i ljepšem od ovoga ovdje. Doista je upitno koliko je smatramo sigurnom i čvrstom. Pogotovo što nemamo izričitu svijest pri svakom svom činu da na zemlji osiguravamo nebesku baštinu. A čuli smo kako Isus nije propustio reći ovom čovjeku koji je došao pred njega da će imati blago na nebu ako ovdje na zemlji svoja dobra razdijeli siromasima.
Tako vidimo da je i ovaj bogati čovjek tek u podsvijesti imao naume Božje i izričitu nakanu o djelovanju poradi njegova kraljevstva. Zemaljska dobra i zemaljski interes su mu djelovali konkretniji i privlačniji od obećanja kako će na nebu dobiti pravu baštinu. Premda vršeći zapovijedi, nije preko njih ostvariva zajedništvo s Bogom, nego je održavao tek jedan oblik i odredbu života židovskog naroda, te je stoga vršenje zapovijedi za nj bilo samo običaj i civilizacijski automatizam. Zato nije bio spreman ostaviti zemaljska dobra i posvetiti se nebeskima, jer nije bio toliko uvjeren u nebeska. A onaj tko ozbiljno računa sa životom vječnim, sposoban je za izvanredne čine koje traži Gospodin od svojih učenika.
Gospodin Isus doista želi da mi kršćani ozbiljno i izričito, ne usputno, računamo na kraljevstvo Božje i pripremljenu nam baštinu, te da svaki svoj čin izravno motiviramo Bogom, a ne samo običajem ili civilizacijskom formom. Zato i veli svojim apostolima da će primiti život vječni onaj tko se odreče obitelji i dobara poradi njega i poradi evanđelja, a ne silom prilika ili običaja. Današnji je evanđeoski odlomak stoga poziv da mi vjernici intenzivnije mislimo na život vječni i na kraljevstvo Božje, te da upravimo prema tome svoje misli, želje i djela, kako bismo onda vršeći zapovijedi Božje mogli doživjeti zajedništvo s Bogom koji nam ih je dao, ali ne samo kao nekakav daleki sudac, nego dobri otac koji nas svojim zapovijedima čuva od pada u zlo.
Bilo bi zaista čudno da mi kršćani koji se zovemo djecom Božjom vršimo zapovijedi kao da su došle iz nekog činovničkog ureda, a ne od dobrog Oca. Stoga je normalno da već u trenutku vršenja zapovijedi stupamo u prisan odnos s Ocem, a ne s nekim izmišljenim sucem, te da smo motivirani zajedništvom s njim i životom vječnim koji nam se po njima otvara. A bilo bi smiješno očekivati život vječni jer nismo griješili protiv zapovijedi, ako bismo u isto vrijeme zaboravili na Boga Oca koji nam ih je dao. Pa i onda kad bismo ih znali teoretski, ne bismo ih poznavali stvarno i ozbiljno ako nas ne bi približavale Ocu. Neka nas riječ našega Gospodina Isusa potakne da više i žarče težimo životu vječnome, te da vršeći zapovijedi i živeći neporočno budemo uvijek bliži nebeskom ostvarenju i daru života vječnoga koji nam dolazi iz Očeve ruke.