Treća korizmena nedjelja – C
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.
Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.
Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.
Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.
Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.