Ptica koja se nađe u krletci,
tješi se da je riječ
o prozračnoj nastambi,
s mnoštvom prozora.
Ali u biti svi su joj beskorisni,
jer kroz nijedan ne može izići vani,
i nijedan od njih ne vodi u život i svijet.
Tješi se također da se radi
o sigurnom i zaštićenom mjestu,
ali nerado priznaje sebi i drugima
da su joj u njoj krila zakržljala
a tijelo potpuno omlitavilo.
I ma koliko obilje u krletci vladalo,
ona ptici uopće ne dopušta
zadovoljiti stvarne želje
i zasititi istinske potrebe
za letom i slobodom.
Slično vrijedi i za čovjeka
zarobljena u zemaljsko obilje,
koji provodi dane
živeći kao ptica u krletci.
Tješi se da ima svega u izobilju,
ali nikada nije kušao pravu slobodu
ni ljepotu opredjeljenja
za duhovne neprolazne vrijednosti.
Ima sve što mu treba za život,
ali sebi nije priuštio doživjeti
da na krilima ljubavi ide
prema trajnom odredištu
i cjelovitom ostvarenju
kamo ga zove vječna Ljubav.