a) Palestinski pisci: Euzebije Cezarejski i početak kršćanske historiografije; Ćiril Jeruzalemski, Epifanije Salaminski
b) Antiohijski pisci: Diodor iz Tarza, Teodor Mopsuestijski i Ivan Zlatousti
c) Sirijske škole i književnost u ovom razdoblju
a) Palestinski pisci: Euzebije Cezarejski i početak kršćanske historiografije: Ćiril Jeruzalemski, Epifanije Salaminski
EUZEBIJE CEZAREJSKI
— Život
Rođen je oko 265. godine u Palestini, vjerojatno u Cezareji gdje je primio prve temelje odgoja i obrazovanja, mjestu Origenovog djelovanja, škole i slavne biblioteke koja je bila značajan preduvjet dobrog školovanja. Učitelj mu je bio Pamfilije, najučeniji od Origenovih učenika, kojem je do te mjere bio zahvalan da je i sam uzeo ime Pamfilije. Uz znanstveno obrazovanje Euzebije je od Pamfilija upio i divljenje prema Origenu, te je sudjelovao u sastavljanju Apologije za Origena i u obnavljanju i uređivanju cezarejske biblioteke.
Za vrijeme Dioklecijanova progona, u kojem je bio žrtva Pamfilije (310.), Euzebije je izbjegao smrt bijegom u Tir, a potom i u egipatsku pustinju. Međutim i tamo su ga uhvatili i zatvorili, no kako je ubrzo proglašen edikt tolerancije (311.), oslobođen je i vratio se u Palestinu. Oko 313. postaje biskupom Cezareje, da bi već od samih početaka bio jednim od protagonista kontroverzije koju je započeo Arije svojim naukom. Premda je bio Arijev pristaša, nikad nije pristajao uz radikalne ekstremne teze Arijeva nauka. Bio je protivnik pojma istobitan (homousios), držeći ga pod utjecajem sabelijanizam. Antiohijski sinod ga je 325. izopćio jer nije htio pristati uz formulu vjere koja je osuđivala Arijev nauk, no ipak je sudjelovao na Nicjeskom saboru te iste godine, gdje je dobio prigodu osloboditi se optužbe potpisujući Arijevu osudu i u isto vrijeme formulu vjere, premda nije to učinio toliko iz uvjerenja koliko da udovolji Konstantinovoj želji. Nakon sabora nastavio je ipak djelovati u korist Arija i njegovih pristaša. Tako na primjer surađuje s Euzebijem iz Nikomedije, vrlo gorljivim pristašom arijanizma, u svrgavanju biskupa koji su pristajali uz nicjesko vjerovanja (Eustacije iz Antiohije, Atanazije, Marcel iz Ancire).
Prema Konstantinu je gajio iznimno veliko i iskreno divljenje i prijateljstvo, a i on je uživao velik ugled kod cara. Službenim govorima je proslavio njegovu dvadesetogodišnjicu i tridesetogodišnjicu dolaska na vlast, a isto tako je sastavio dugo posmrtno slovo prigodom Konstantinove smrti. Euzebije umire oko 339-340.
— Djela
Euzebije je napisao mnoštvo djela i na različitim područjima (povijest, egzegeza, filologija, teologija, apologetika…). Nauk mu je dubok da se može uspoređivati s Origenom, premda ipak ostaje manji od Adamantiusa kao pisac i mislilac.
1. Povijesna djela:
– Kroniku je sastavio prije 303. godine, a sadrži dva dijela. Prvi je kao neka vrsta uvoda u drugi, u kojem je sadržana povijest drevnih naroda (Kaldejaca, Asiraca, Egipćana, Židova, Grka, Rimljana) obrađena prema raznim starijim piscima, uzimajući u obzir posebno kronološku stranu. Drugi dio je sastavljen iz sinkronističkih tablica raspoređenih u paralelne stupce, popraćene kratkim izvještajima o najznačajnim događajima povijesti svijeta i povijesti spasenja, polazeći od Abrahamova rođenja (2116-2115. prije Krista) pa do 303. nakon Krista i to dijeleći u pet razdoblja (od Abrahama do pada Troje, pa onda do prvih olimpijskih igara, pa do druge godine Darijeva vladanja, pa do Kristove smrti i potom do 303.). Cilj je bio dokazati da židovska religija, čiji je zakoniti nasljednik kršćanstvo, prethodi svim drugim religijama. Na takvim argumentima su gradili svoju obranu kršćanstva i apologeti (napose Teofil Antiohijski), a početkom 3. st. je i Julije Afrikanac sastavio svoju kroniku, prvu sinkronističku povijest svijeta, što Euzebije uzima za svoj model i mijenja u dobroj mjeri, ali nadvisujući ga kritičkom vrijednosti svoje metode.
Euzebije oslobađa svoju kronologiju od milenarizma, te pokazuje kako je Afrikančeva kronika lišena znanstvenog temelja. Zato Euzebije ne polazi od Adama i pada u raju, jer nitko ne zna koliko je godina Adam živio u raju, te mu je jasno da biblijski brojevi prije Abrahama nisu sigurni Euzebijevu Kroniku kasnije će obraditi i produžiti sv. Jeronim do 378. god. ubacujući mnoge detalje iz opće i rimske povijesti.
– Crkvena povijest (Historia ecclesiastica): djelo je u 10 knjiga koje obuhvaćaju razdoblje od utemeljenja Crkve do Licinijeva poraza 324. kad Konstantin potpuno preuzima vlast. Ne radi se o sustavno pisanoj povijesti, nego o vrlo bogatoj zbirci povijesnih činjenica, dokumenata, izvadaka iz velikog broja spise prve Crkve. Apologetska tendencija dominira središnjim autorovim ciljem koji je predstaviti: 1) najznačajnije biskupske liste, 2) crkvene pisce i učitelje, 3) krivovjerce, 4) božansku kaznu židovskog naroda, 5) progone kršćana, 6) mučenike i konačnu pobjedu kršćanstva. Euzebije želi pokazati da je Bog utemeljio i vodi Crkvu prema njezinoj konačnoj pobjedi nad poganskom državom.
Zahvaljujući ovom djelu može se stupiti u dodir s mnogobrojnim tekstovima iz kršćanske starine koji su se kasnije izgubili u izvornom obliku. Premda mu je slaba organička povezanost, nedostatak osobnog pristupa u obiman materijal koji je upotrebljavao i površnost u obrađivanju problema, ipak se mora priznati nezamjenjiv značaj ovog djela za povijest Crkve, koja bi bez Euzebijevih svjedočanstava bila zakinuta za dragocjene spoznaje.
– O palestinskim mučenicima je kraće djelo u kojem Euzebije kao očevidac opisuje okrutne progone između 303. i 311. u Palestini koje je i sam proživio.
– Život Konstantinov (De vita Constantini): opisuje u 4 knjige na panegirički način sve što je «prijatelj svemogućeg Boga i novi Mojsije», car Konstantin učinio za Crkvu. Ne radi se o potpunom biografskom opisu, nego se ograničava opisati carevu djelatnost u korist kršćanstva. Vrlo je detaljan opis Konstantinova viđenja križa. O autentičnosti ovog djela se mnogo raspravljalo, ali ipak većina znanstvenika se slaže da se radi o autentičnom djelu, ne bez naknadnih zahvata.
Kao sastavni dio ovog djela dodan je i Konstantinov govor zboru svetih (Oratio ad coetum sanctorum), Konstantinove pohvale (Laudes Constantini) kao i 16 carskih odredbi i pisama.
2. Apologetska djela
Gotovo u svim Euzebijevim spisima se osjeća apologetski ton, no samo neke su isključivo apologetske. Izgleda da je najstarije apologetsko njegovo djelo Osnovni opći uvod u 10 knjiga, od čega su sačuvane samo knjige od 6. do 9. Praeparatio evangelica i Demonstratio evangelica su glavni Euzebijevi apologetski spisi i kao takvi opširan apologetski uvod u kršćanstvo. Napisani su vjerojatno između 312. i 320.
– Praeparatio evangelica u 15 knjiga djelo je u kojem pobija poganski politeizam i dokazuje superiornost židovske vjere svojim naukom i starinom, koja je poslužila kao priprava Evanđelju. Židovstvo je bolje od poganstva pripremilo čovječanstvo na kršćanstvo. Ovo djelo je bogat izvor za poznavanje poganske mitologije, a pobijajući pogansko idolopoklonstvo koristi se dugim navodima iz poganskih pisaca. Pokazuje kontradikcije grčkih filozofa i glavne zablude njihovih nauka.
– Demonstratio evangelica u 20 knjiga (sačuvano 10) dokazuje da je židovska religija prolazna i samo priprava na kršćanstvo. Odgovarajući na židovske optužbe koje su optuživale kršćanstvo da je izobličilo, štoviše iskvarilo, židovsku religiju. Po Euzebiju, međutim, Mojsijev zakon je bio prolaznog karaktera, te je sadržavao samo prijelaz od patrijarha prema događaju Isusa Krista, isto kao što su i proročanstva imala svoje ispunjenje u Kristu, u njegovu utjelovljenju, muci i smrti.
Premda su programatski ova dva djela upućena poganima i židovima, Euzebiju je nakana odgovoriti i Porfirijev traktat Protiv kršćana, premda ga ne pobija točku po točku kao što je Origen napravio u djelu Protiv Celza.
– De Theophania je popularna apologija utjelovljenja u 5 knjiga, napisana posljednjih godina Euzebijeva života. Govori o objavi Logosa u stvaranju i uzdržavanju svemira, u ljudskoj savjesti i utjelovljenju, prerađujući već korišteni materijal u ove dvije velike apologije.
Napisao je i 25 knjiga Contra Porphyrium (nije sačuvano) i Contra Ieroclen, upravitelja Bitinije, između 311. i 313.
3. Biblijska i egzegetska djela
Euzebije se posvetio i biblijsko-egezegtskom radu, no više kao erudit i filolog nego kao pravi egzeget i tumač Pisma. Komentari su mu pisani u Origenovu duhu, ali se pretjerivalo u prosudbi držeći ga samo prepisivačem. Poznati su: Komentar na Psalme, Komentar Izaije, Evangelici canones (sinoptička vizija četiriju Evanđelja u deset tablica s paralelnim tekstovima), De solemnitate paschali, Onomasticon (abecedni popis biblijskih geografskih mjesta na temelju izvora). Tumačenje mesijanskih proroštava obrađuje mesijanska starozavjetna proroštva.
4. Dogmatska djela
I na teološkom polju ovisi o Origenu, međutim preuzimajući samo neke vidove njegove teologije, zanemarujući druge koji su mogli biti mnogo značajniji, kao što je suvječnost Sina s Ocem i njegovo rađanje. Na trojstvenom polju njegova su uvjerenja prožeta arijanizmom, premda nije preuzeo najradikalnije arijanske teze, te je više puta pobijao tvrdnje koje su predstavljale Sina rođenim iz ničega. S druge strane je se distancirao i od Arijevih protivnika niječući jednakost Oca i Sina na razini dostojanstva i časti imajući u Trojstvo hijerarhijsko (origenovsko) poimanje, unutar kojega je Sin bio podređen Ocu, a Duh Sveti Sinu, čije je bio stvorenje. Uglavnom se njegova dogmatska aktivnost sastoji od pobijanja Marcela Ancirskog, i to u 3 knjige De ecclesiastica Theologia i 2 knjige Contra Marcellum (vjerojatno iz 336/7.). Euzebije navodi tekstove iz jednog Marcelova djela, te ga pobija koristeći svetopisamske tekstove. Optužio je Ancirskog biskupa za sabelijanizam, to jest nijekanje Sinove osobne subzistencije.
Sačuvana su i tri pisma dogmatskog sadržaja, dok nije sačuvano djelo Obrana Origena.
5. Govori i druga pisma
Panegyricus (u čast Konstantina prigodom 30. godišnjice vladanja), In dedicationem basilicae (prigodom posvete bazilike u Tiru), In laudem martyrum, Ad Constantinam Augustam (Konstantinovoj sestri o štovanju slika).
ĆIRIL JERUZALEMSKI
— Život
Rođen je, pretpostavlja se, u Jeruzalemu oko 313.-315., gdje je odgojen i školovan. Godine 335. zaređen za đakona, pa desetak godina kasnije za svećenika, a 348. je postao jeruzalemskim biskupom (svoje poznate kateheze je održao vjerojatno 347. kao svećenik). Za biskupa ga je posvetio metropolit Akacije, koji se kasnije priklonio arijevskoj struji, dok je Ćiril ostao privržen nicjeskom vjerovanju, te je morao tri puta ići u izagnanstvo (357-358; 360-362; 367-378). Prvi put je otišao nakon što je stupio u sukob s Akacijem glede doktrinalnih pitanja, ali isto tako želeći osamostaliti jeruzalemsko biskupsko sjedište od metropolitanskog u Cezareji. Pristupivši homojouzijskoj struju, bio je rehabilitiran na koncilu u Seleuciji 359., da bi ga carigradski koncil, pod utjecajem homejaca i Akacija, sljedeće godine ponovno skinuo s biskupske stolice. Nakon smrti cara Konstancija vraća se nazad, da bi ga filoarijanac Valent opet udaljio. Od posljednjeg povratka iz progona pa do smrti (umro je vjerojatno u ožujku 387.) ostaje u Jeruzalemu. Bio je jedan od sudionika Carigradskog sabora 381. gdje je potvrđena valjanost njegova ređenja koju su mnogi dovodili u pitanje.
Ćiril je u početku bio jedan od najeminentnijih predstavnika homojouzijske struje, koji su priznavali nicejski sabor, ali nisu prihvaćali termin homoousios. Nakon 362. velik broj pristaša ove struje, a među njima i Ćiril, svrstao se u nicjeski krug, prihvativši homoousios protumačen u antisabelijevskom smislu.
Od spisa ostalo je njegovih 24 kateheze, od kojih je jedna uvodna (predkateheza). Od 2. do 19. upućene su katekumenima (photizomenoi) koji su se imali krstiti sljedećeg Uskrsa, te su usredotočene na detaljno tumačenje krsnog simbola koji se koristio u Jeruzalemu. Posljednjih 5 su takozvane mistagoške kateheze, upućene novokrštenicima (neophotistoi), a tumače značenje sakramenata koje su upravo primili (krštenje, krizma i euharistija) i misnu liturgiju. Ove posljednje neki manuskripti pripisuju njegovu nasljedniku Ivanu, ili čak obojici, a sud znanosti o tome još nije konačan. Niz kateheza donosi mnogo detalja o katekumenatu i liturgiji u upotrebi onoga vremena u Jeruzalemu. Uz to od Ćirila je ostala jedna propovijed o ozdravljenju paralitičara (na Iv 7,5) i jedno pismo caru Konstancu koja opisuje pojavljivanje jednog svjetlećeg križa iznad Jeruzalema 7. svibnja 351.
—Nauk
Ćirilov dobar glas je više puta bio doveden u pitanje jer je bio zaređen od predstavnika euzebijevske struje, te su ga držali filoarijancem koji je tek postupno prešao u redove pravovjernih nicejaca. U stvari on je u vrijeme kad je zaređen za biskupa predstavljao od predstavnika euzebijevske struje tendenciju najbližu nicejskom pravovjerju, premda je izbjegavao pojam istobitan, vjerojatno zbog razboritosti ili, još vjerojatnije, jer ga je držao bliskim sabelijanizmu.
Ćiril se nije zaustavio samo na tome da je pobijao radikalne arijanske tvrdnje, nego je jasno ustvrdio da je Krist stvarni Sin Božji, ne po posinjenju nego po naravi, stvarno rođen od Oca i u svemu njemu sličan. Jedini od euzebijnske skupine koji je jasno tvrdio da je Sin suvječan Ocu. Protiv Marcela Ancirskog i sabelijanaca tvrdi da Sin posjeduje osobnu subzistenciju, te da s Duhom Svetim participira na Očevu božanstvu. Potvrđuje također jedinstvo Božje tradicionalnim tekstovima (Iv 10,30 i 14,9-10), promatrajući ga na dinamičan način kao jedinstvo volje i slogu. Također o Duhu Svetome potvrđuje osobno razlikovanje u odnosu na Oca i Sina, te njegovo puno božanstvo. Gotovo da se ne naziru tragovi prednicejskog subordinacionizma u njegovoj misli. Na temelju ove doktrinalne postavke, premda nenicejske ali svakako daleke stvarnom arijanizmu, razumljivo je zašto je prije pristao uz homojouzijece, te potom prešao, s mnogim istomišljenicima, u redove nicejske struje na temelju tumačenja istobitan koje je proizišlo iz Aleksandrijske sinode iz 363. i od Bazilija Cezarejskoga.
—Značenje
Ćiril nije originalan pisac, nego pučki propovjednik, živahan i jasan, jedan od najboljih svoga vremena. Ne pazi na pravila klasične elokvencije, ne brine se mnogo za formu niti se upušta u duboka teološka pitanja, ali praktične istine izlaže jednostavnim i pučkim načinom. Sama činjenica da je morao pretrpjeti od arijevaca svjedoči da je bio pobornik Nicejskog sabora, iako se uzdržavao od pojma istobitan. U njegovim mistagoškim katehezama imamo brojna i dragocjena svjedočanstva o sakramentima krštenja, potvrde i euharistije. Krštenje je sveti i neizbrisivi pečat (sphragis haghia akatalytos). Realna prisutnost je izražena jače nego kod pisaca prija njega. Njegove kateheze su ne manje važne za liturgiju i arheologiju (na primjer za epiklezu, za spominjanje živih i mrtvih kod liturgije).
Značajno je Ćirilovo tumačenje Katoličke Crkve: «Katolička Crkva se zove zato što se nalazi po cijelome svijetu, od jednog kraja do drugoga; zato što naučava sve dogme koje su na korist ljudima kako bi došli do spoznaje i zato što te dogme uče o svim vidljivim i nevidljivim stvarnostima, na nebu i na zemlji; zove se Crkva zato što za svoje članove poziva i ima sve ljude koji se klanjaju Bogu: vladare i podložnike, učene i neuke. Ona je katolička zato što posvuda ozdravlja od svih grijeha učinjenih dušom i tijelom; zato što u samoj sebi posjeduje sve što se naziva krepošću: u riječima, u djelima i u svakovrsnim duhovnim darovima» (Kateheza 18,23-24).
EPIFANIJE SALAMINSKI
– Život: Ciparski otok dao je samo jednog značajnog teologa, Epifanija, biskupa Konstance, nekadašnje Salamine. Rođen kod Eleuteropuosa, nedaleko od Gaze u Palestini, već od mladosti naučio je grčki, sirijski, hebrejski, koptski i malo latinskoga (pentaglottos). Bio je gorljivi pobornik monaškog pokreta, te je i sam, nakon što je 335. obišao najslavnije egipatske samostane, utemeljio jedan samostan u rodnom mjestu, kojem je bio na čelu gotovo 30 godina. Glas o njemu se raširio, te su ga ciparski biskupi 367. odredili izabrati sebi za metropolitu Konstancije.
njegovi spisi i život svjedoče o borbenoj gorljivosti za obranu crkvenog nauka i zajedno nedostatak razbora i umjerenosti u prosudbi, kao i taktičnosti. Prvi je predstavnik škole koja je bila definirana tradicionalističko-realističkom. Gorljivi branitelj vjere otaca, bio je neprijatelj metafizičke spekulacije, čime se tumači njegova potpuna nesposobnost da shvati Origena, što je nakon toga prešlo u mržnju koja je išla dotle da je na Aleksandrinca prebacivao odgovornost za arijanizam, a držao je alegorijsku egzegezu korijenom svih hereza. Osudivši origenizam kao najopasniju od svih hereza, neumorno ga je progonio. Osobno je došao 392. u Jeruzalem i u crkvi Kristova uskrsnuća propovijedao protiv Origena u prisutnosti mjesnog biskupa Ivana, iz čega je nastao veliki sukob. Od tog trenutka Jeronim, gorljivi origenist, postaje antiorigenist, tražeći da biskup osudi Origenov nauk, što je ovaj odbio. Epifanije s Ivanom raskida crkveno zajedništvo, a osuda origenizma je došla 400. od aleksandrijskog patrijarha Teofila.
U borbi protiv Ivana Zlatoustog, koji je pružio utočište nekim protjeranim monasima (Duga braća), Tefil je, optuživši carigradskog patrijarha za origenizam, pokušao iskoristiti Epifanija, te se Epifanije 400. upućuje u Carigrad. Na licu mjesta se uvjerio da Zlatousti nije origenist, te se odlučio na povratak na Cipar i na putu je preminuo u lađi.
– Spisi.
a) Ancoratus (Usidrenik) je djelo od 120 paragrafa u kojem izlaže nauk o Presvetom Trojstvu, osobito o božanstvu Duha Svetoga. Napisano je 374. na zamolbu pravovjerne kršćanske zajednice Siedra u Pamfiliji. Namjera je usidriti vjernike u nauci protiv pneumatomaha. Ankoratusu su pridodana dva simbola vjere, od kojih je prvi gotovo jednak carigradskom simbolu a drugi je vjerojatno krsni simbol iz Konstance. Međutim, ne zaustavlja se samo izložiti trojstveni nauk protiv arijanaca i pneumatomaha, nego koristi prigodu i sastavlja jednu listu od 80 hereza, što će biti temelj djelu (Panarion) koje će napisati kasnije na tu temu.
b) Panarion (ormarić s lijekovima) nosi naziv i Haereses. Vjerojatno je autorova nakana bila pružiti lijek onima koje je ugrizla zmija krivovjerja, a sačuvati one koji su bili čvrsti u vjeri. Panarion donosi popis od 80 krivovjerja, od kojih je 20 pretkršćanskih, dok bi prva od kršćanskih hereza bila ona Šimuna Čarobnjaka, a posljednja ona mesalijanaca. K herezama pribraja i židovske sekte (farizeje), filozofske sustave (epikurejci, stoici), kao i pognaske religije (skiti). Što se tiče prvih zabluda, naširoko se služi Justinom, Irenejem i Hipolitovim Syntagmama. Panarion se dijeli na tri knjige ili sedam volumena. Broj od 80 je vjerojatno uzet ciljano (osamdeset je priležnica – Pj 6,8). Teološka obrada mu je površna, ali zato ima povijesnu vrijednost.
c) De mensuris et ponderibus (O mjerama i težinama) je sačuvano fragmentarno. Prvi dio govori o kanonu i prijevodima Starog zavjeta, drugi dio raspravlja o mjerama, a treći prikazuje geografiju Palestine.
d) O dvanaest dragih kamenova – riječ je o alegorijskom tumačenju 12 dragih kamenova koji su krasili pektoral židovskog velikog svećenika.
e) Tri spisa protiv štovanja slika, na koje su se kasnije pozivali ikonoklasti.
– Značenje: Epifanije u potpunosti brani božanstvo Duha Svetoga. Nadovezujući se na epizodu Ananije i Safire kaže da je «lagati Duhu Svetome» isto što i lagati Bogu, te izričito tvrdi da je Duh Sveti Bog. Jednako tako je jasan kad tumači podrijetlo Duha Svetoga: izlazi od Oca i Sina (ek tes autes ousias patros kai hyiou). Upravo izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina razjašnjava razliku izlaženja Duha Svetoga u odnosu na Sina, koji izlazi samo od Oca. Epifanije otklanja štovanje slika, a svjedok je crkvene predaje za djevičanstvo Blažene Djevice Marije.