Uzvišenje svetoga Križa
Danas se slavi svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kojom se još od starine iskazivala počast svetom križu koji je u Jeruzalemu pronašla sveta Jelena, majka cara Konstantina. Ali bez obzira na taj događaj iz 4. stoljeća, još od novozavjetnih spisa, točnije u Ivanovu evanđelju, bilo je jasno da Isus o svojoj smrti na križu govori kao uzvišenju. Pa i u današnjem odlomku smo čuli kako Isus veli da će biti podignut. Stoga današnjom svetkovinom ne častimo samo drvo na kojem je Gospodin bio raspet, nego iskazujemo zahvalnost njemu koji je za nas bio podignut na križ – uzvišen na križu.
A da bi mogao govoriti o razlozima i značenju Isusova uzvišenja na križu, sveti Augustin će najprije naglasiti da je on sišao s neba među nas, utjelovio se i postao smrtan, kako bi se mogao obračunati sa smrću, protivnicom života koja je ušla u svijet sotonskom zavišću i našim pristankom na grijeh: „Sišao je pak, i umro je, a sama smrt nas je oslobodila od smrti. Smrću usmrćen, ubio je smrt. A znate braćo da je smrt ušla po đavoljoj zavisti u svijet. Bog nije stvorio smrt; Pismo to kaže, niti se raduje, veli, zbog propasti živih: stvorio je sve da bude. A što ondje veli: Smrt je ušla u svijet zavišću đavolskom. K smrti kojoj nas sotona napaja ne dolazi čovjek vođen silom: đavao nije imao moć prisile, nego lukavost uvjeravanja. Ne pristaješ li, đavao ti ništa ne može: tvoje pristajanje, čovječe, odvelo te je do smrti. Od smrtnoga rođeni smo smrti, od besmrtnih postali smo smrtni. Od Adama svi ljudi su smrtni: Isus pak Božji Sin, Riječ Božja, po kojem je sve stvoreno, jedini jednak Ocu, postao je smrtan, jer Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“
A što se tiče Isusove smrti, Augustin će istaknuti kako je veliko otajstvo što je prihvatio biti podignut na križ kako bi na križu pobijedio smrt, a nas oslobodio te iste smrti: „Dakle smrt je prihvatio i smrt je objesio na križ, te se tako smrtnici oslobađaju same smrti. Što se dogodilo kao pralik kod starih, to Gospodin spominje: I kao što je Mojsije, reče, podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Tumačeći potom značenje pojedinih elemenata iz tako neobične, gotovo proturječne, usporedbe koju je Gospodin izrekao, naglasiti će sljedeće: „Što su zmije koje ujedaju narod? Grijesi proizišli iz smrtnosti tijela. Tko je uzdignuta zmija? Smrt Gospodinova na križu. Jer je naime od zmije došla smrt, po liku zmije je predočena. Zmijin ujed je smrtonosan, Gospodinova smrt je životna. Promatra se zmiju kako bi se zmiju obesnažilo. Što to znači? Promatra se smrt, kako bi se smrt obesnažilo. Ali čija smrt? Smrt života: ako se tako može reći: smrt života. Doista jer se može reći, čudesno se kaže. Zar ne će trebati reći ono što je trebalo učiniti? Zar ću se ustručavati reći ono što se Gospodin poradi mene udostojao učiniti? Nije li Krist život? A ipak na križu je Krist. Nije li Krist život? A ipak umro je Krist. Ali po Kristovoj smrti, umrla je smrt, jer umrli život je ubio smrt, punina života progutala je smrt, smrt je progutana u Kristovu tijelu.“
Tako je Gospodin na križ uzvišeni, pobijedio smrt. No tim svojim uzvišenjem je konačno uzvisio svoju ljudskost u nebesku slavu, te je tim činom uzvisio i svakoga koji vjeruje u njega. On je po svom uzvišenju na križu napravio onaj prvi korak konačnog eshatološko uzvišenja u slavu Očevu, kako bi svima koji vjeruju i koji ga gledaju mogao biti znak. A gledajući u njega uzvišenoga na križu i po križu u nebesku slavu, pozvani smo ga nasljedovati, te tako ova svetkovina postaje i svetkovina našega uzvišenja u slavu Očevu. Prihvatiti nam je stoga sveti križ Gospodinov, staviti ga na časno, uzvišeno mjesto u vlastitom životu, jer jedino po njemu možemo doći do konačnog uzvišenja i proslave vlastite ljudskosti. Vjerujmo u onoga koji je bio podignut na križ, kako bismo primili vječnu i božansku slavu kao plod njegove proslave na zemlji. Promatrajmo ga u pustinji svoga života kako bismo na putu ovom suznom dolinom bili zaštićeni od ujeda otrovnica koji nam truju iskonski život i dovode u pitanje dolazak u zemlju obećanja. Pritjelovimo se njemu koji je sišao s neba, kako bismo bili dio njegova slavnoga tijela kojemu je on Glava i koje je proslavljeno i proslavlja se na nebesima i po svakom udu koji ljubavlju ostaje njemu pridružen, te ne propada nego ima život vječni.