Svetkovina Presvetoga Trojstva
Danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva čitamo riječi Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Ne samo zato što su izgovorene u posebnom trenutku, nego je u njima Isus iznosio najuzvišenija otajstva, a opet pazeći pri tome da ih ne zbuni potpuni i da ih ne optereti preko mjere i na način koji ne bi mogli podnijeti. Kao potvrdu za to slušamo danas Isusove riječi: Još vam mnogo toga imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Učitelj je kao Sin Božji dobro znao koliko je veliko i uzvišeno Božje otajstvo, no, kako vidimo, nikad nije otklonio od svojih učenika obvezu da se tom otajstvu posvete i da ulože trud kako bi ga što bolje upoznali. Doista, njemu kome je bio cilj poučiti nas i prenijeti nam božanski život, bilo je od izuzetnog značenja istaknuti kako je preživotna potreba Boga bolje upoznavati da bismo odustali od toga samo zato jer se za takvo što iziskuje od nas truda i napora. U tom duhu i za nas danas svetkovina Presvetoga Trojstva ne bi smjela biti proslava nedostupne tajne koje nas ne dotiče, nego prije svega proslava otajstva Božjega života koji se tiče i našega života. Uostalom, velika je istina da smo stvoreni na sliku Božju, te bismo svojim životom iz dana u dan trebali tu istu sličnost i odražavati, a kako možemo Bogu sličiti ako se ne trudimo upoznati srce njegova božanskog života.
Zato dok slavimo otajstvo trojedinoga Boga, ova bi proslava u nama trebala biti nadahnuće i snaga da prije svega proničemo to isto otajstvo Božje, kako bismo i sami usvojili što više od života kakav je u dubinama Božje biti, te kako bismo ga postavili kao temelj i cilj vlastitoga življenja. Nadalje, promatrajući neizmjernu ljubav i međusobno prožimanje Presvete Trojice, pozvani smo i sami crpiti poticaje kako bismo na tom tragu uspostavljali i stvarali međuljudske odnose u društvu. Zato se ispravno primičemo tajni Trojstva tek ako osjetimo poziv da i mi ljudi proniknemo bit tog istog života, te da počnemo i sami tako živjeti. U protivnom Bog nam ostaje neko udaljeno i, ako tako smijemo reći, beskorisno biće. Pogotovo mi koji vjerujemo i Boga i kome je on za cilj života odredio blaženstvo, a za način ostvarenja svetost, pozvani smo upijati i usvajati u svoj život sve što nam struji iz Božjega života ako želimo biti blaženi. Prema tome je neupitno da Božji život treba biti utkan u temelje našeg ljudskog života, te kao što je Bog blažen u sebi, tako i nama onda predstavlja jedini put blaženstva. To jest, kao što Trojstvo ostvaruje savršeno zajedništvo međusobnih odnosa, i nama bi Božji život trebao biti temelj međuljudskih odnosa, te stvaranja boljeg i čestitijeg društva koje se može nositi s izazovima budućnosti.
A čemu nas uče Presveta Trojica svojim životom, Isus je objasnio u nastavku svoga govora apostolima. Nijedan od Trojice ne smatra svojim niti svojata sve što ima, nego se odnosi prema tome kao da je to zajedničko i primljeno na dar. Stoga će Isus reći: Sve što ima Otac, moje je. Naravno, i on će svime time Ocu uzvratiti, kao što će to staviti sve na raspolaganje Duhu Svetome da od toga uzima i daje apostolima i cijeloj Crkvi. Nadalje, ništa od svega što posjeduju i čime raspolažu, ne služi za vlastitu proslavu jednoga od njih, nego za proslavu cijeloga Trojstva, te će onda i Isus reći kako će Duh Sveti njega proslavljati uzimajući od njegova i dajući apostolima. U Trojstvu svi imaju sve, ali nitko svojim ne smatra ništa, već sve što imaju jedan drugome predaju spremno i potpuno, kao što će potom, u svojoj dobroti, sve dati i nama ljudima.
Na žalost, mi ljudi smo počesto slijepi za ljepote Božjega života, te im ne pripisujemo važnost za konkretno življenje. Umjesto da posvetimo svoj život nastojeći oko pobožanstvenjenja koje izvire iz Trojstva, počesto slijedimo samo ljudske mode i ljudske uzore življenja od kojih ne možemo naučiti tako uzvišene životne sadržaje. Umjesto da se oblikujemo Božjim životom, dajemo se izobličiti uzorima i uzorcima koji nas ne oblikuju prema uzvišenosti i ljepoti Božjeg dara. A mi kad dajemo drugima, najradije bismo dali drugima od tuđih dobara, da ne osiromašimo sebe dajući od svoga, ali bismo zasluge pripisali sebi, umjesto drugima. No u Trojstvu je sasvim drukčije, te nas stoga Trojstvo uči pravoj istini i ispravnom načinu odnosa prema drugima. Stoga u ovom slučaju kad Duh Sveti uzima od Isusova kako bi navješćivao apostolima, nije čin zloporabe i egoizma kojem bi bio cilj prikazati sebe u bolje svjetlu, ili pak pripisati sebi nešto što nije njegovo, nego, naprotiv, Duh velikodušno i nesebično pokazuje darove, dobrotu i ljepotu samoga Krista. Zato je čin poniznosti, ali i nesebičnosti, uzeti i dati apostolima ono što je Isusovo i predati to ljudima.
Tako nas Isusove riječi iz današnjeg evanđeoskog odlomka uvode u otajstvo odnosa unutar presvetoga Trojstva, kojih bi trebali biti preslika i naši međuljudski odnosi. Odnosi koji izviru iz Božje nutrine nisu ni sporedni ni zanemarivi, nego, naprotiv, vrlo životni svakome od nas jer nas ispunjaju njegovom puninom i nadahnjuju za svakodnevno življenje, kako osobno tako i zajedničko. Potruditi nam se, stoga, prihvatiti Isusovu pouku, jer ona postaje najvažniji preduvjet kako bismo mogli živjeli kao braća, pri čemu bismo trebali prednjačiti upravo mi vjernici oblikujući odnose i na razini društva prema ovome što nas je poučio Gospodin. Neka nas Presveto Trojstvo osnaži za život u kojemu neće biti koristoljubivoga uzimanja ni sebeljubnoga uskraćivanja, nego isključivo velikodušno darivanja za dobrobit onih s kojima živimo, kao i za dobrobit cijeloga društva i naroda.