30. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo kako se dogodio susret između Isusa i slijepog prosjaka Bartimeja dok je Isus izlazio iz Jerihona. Premda tek u nekoliko rečenica, Evanđelist Marko nam je izrazio svu dinamiku toga susreta nakon kojega se dogodilo čudo ozdravljenja. Bartimej, nakon što je čuo da tuda prolazi Isus Nazarećanin, pokazuje neobičnu upornost i potrebu da skrene pozornost na sebe i svoje potrebe. Isus ga na neki način prepušta kao nekoj kušnji da vidi hoće li se on othrvati pritisku ljudi koji ga ušutkavaju, pa tek onda, kad se on nije dao ušutkati, Isus traži da ga pozovu i dovedu.
A u samom razgovoru s Bartimejom Isus ne troši mnogo riječi, već izravno pita: Što hoćeš da ti učinim? Ovo pitanje iziskuje i Bartimejevu jasnu volju i želju da se on očituje o svojim potrebama. Jer ukoliko se i obraća Isusu kao onome koji može njega ozdraviti, Isus svjesno prebacuje lopticu na njega, jer je očito da se ne radi samo o tjelesnom ozdravljenju Bartimejeva vida, jer je bilo neupitno da Bartimeju to treba i da želi progledati. No Isus, jer želi pozornost skrenuti na duhovne potrebe, na ono duhovno viđenje, to jest gledanje, upravlja ovo pitanje da bi bilo očitije kako svaki onaj tko nešto ište od Isusa mora imati čvrstu volju i jasnu želju o tome što je stvarno potrebno. Pogotovo što znamo da se istinska ljudska želje ne iscrpljuje do kraja samo u ostvarenju tjelesnih potreba, već iznad svega duhovnih. U ovom slučaju znamo da je takva duhovna potreba koja je iznad svih ostalih ona da čovjek vidi Boga. Upravo radi te potrebe neupitno je da svi živimo u sljepoći za koju je neophodno imati volje, te tražiti da nam Isus otvori oči duha za takvo što.
Doista, živimo u svijetu u kojemu postoji velika sljepoća duha, nesposobnost da upremo oči u duhovni svijet, to jest duhovnu stvarnost koju nam otkriva sam Bog. No kako smo prezauzeti svojim svakodnevnim poslovima i obvezama, te smo kako takvi počesto uronjeni u ovo zemaljsko, naš pogled je zastrt, pa i onečišćen slabošću i grijehom, nismo u stanju vidjeti onu nevidljivu stvarnost od koje u biti živimo. Štoviše, nismo kadri onda vidjeti koliko ne vidimo, jer se zadovoljavamo samo ljudskom i zemaljskom vizijom života. Baš zato što živimo u svijetu sljepoće duha koja se liječi vjerom, vrlo nam je važan ovaj Bartimejev primjer i poučak. Stoga Isus nije bez razloga istaknuo da je Bartimeja spasila njegova vjera, jer je on najprije iznutra duhovno progledao kad je spoznao Isusovo božanstvo i njegovu moć, pa je tek nakon toga zadobio i tjelesni vid. Ova je istina vrlo važna pogotovo zato što živimo u svijetu duhovne sljepoće uslijed koje ljudi ne vide da ne vide, ali su u svojoj sljepoći okorjeli i ne pružaju Isusu prigodu da ih ozdravi i podari im zdravlje duha i jasnoću duhovnog pogleda na stvarnost oko sebe.
Stoga na tragu ovog Bartimejeva iskustva Isus i od nas očekuje da aktiviramo svoju volju, da hoćemo i želimo za sebe ono pravo ozdravljenje koje nam jedino on može dati. Zato moramo najprije ozdraviti svoju volju i pokrenuti svoju želju da Boga, da ga spoznamo što je moguće jasnije i bolje, da mu se približimo kao što je i Bartimej vapio da dođe do Isusa. Trebamo se odreći svoje naivne sljepoće uslijed koje uvjeravamo sami sebe da možemo vidjeti bez Boga, što je sljepoća najvećeg stupnja. Potom nam je pristupiti Isusu i ponizno zamoliti da nas obdari vidom koji nam jedino on može dati, a to je vid vjere koji nam omogućuje da živimo kao spašenici u ovom svijetu.
Dopustimo zato Isusu da nam vjerom iscijeli pogled duha, te da nam omogući da ponizno i skromno promatramo život ispravnim pogledom, s osjećajem za Božju prisutnost koju je on utjelovio u našem svijetu. Molimo ga da oslobodi naš pogled svih natruha svijeta i zla, te da nam podari čistoću života koji pokazuje da svijet promatramo Božjim očima otkako smo bili izliječeni vjerom. Budimo stoga ponizni, ali i odlučni da dođemo do istoga dara koji je otkrio Bartimej, te da bez oklijevanja možemo ići za Isusom promatrajući cilj vlastitoga života, vječno kraljevstvo u nebu, već sada na zemlji.