Svetkovina Marijina uznesenja na nebo
Čovjek je oduvijek sanjao doći do neba, pa i onda kada je samo sanjao letjeti. No upravo takva njegova želja svjedoči o njegovim duhovnim upućenostima prema nebeskim visinama. Ali jedno je bila želja i potreba dosegnuti nebesa, a drugo je bila stvarnost i mogućnost. Nikada nitko nije uspio ostvariti tu vječnu želju i težnju koja postoji u ljudskim grudima. Jer je nebo bilo i previsoko i predaleko, nedostupno za običnoga čovjeka da bi se mogao do njega popeti, to jest uzići na nebesa.
Isus otvara nebesa
U povijesti ljudskoga roda, međutim, dogodilo se nešto izuzetno onda kad je Sin Božji sišao s neba utjelovivši se kao čovjek. Služeći se slikovitim govorom možemo reći kako je Bog rastvorio nebesa i sišao među ljude i spasio ljudski rod od grijeha i osude. Zato je njegov Sin i bio Emanuel – S nama Bog. No on je osim toga imao zadaću biti i Spasitelj, to jest onaj koji čovjeku omogućuje dolazak u nebesku slavu.
Koliko je velik događaj bio njegov silazak, to jest ključan za provođenje njegova budućega plana, potvrđuje sam Isus potvrđuje sam Isus koji će reći da to nikome nije i ne može poći za rukom uzići na nebo: Nitko nije uzišao na nebo doli onaj koji siđe s neba(Iv 3,13). Praktički za sebe je ustvrdio kako je on jedini bio u stanju za takav podvig, jer jedini je on otvorio nebo za zemlju, te je isto tako bio jedini moćan sa zemlje popeti se na nebo. Zato je jedno od velikih Isusovih obećanja učenicima i bilo: Zaista, zaista kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega(Iv 1,51). Time je najavio i svoje slavno uzašašće kao veliko čudo nakon utjelovljenja, kojem će se potom diviti i klanjati čak anđeli. On je rastvorio nebesa na način da su postala dostupna i sa zemlje, što prije nije bio slučaj.
No to što je Isus učinio kad je uzlazio, bilo je čudo uzdignuća ljudske naravi u nebesa. A sve je bilo učinjeno podari nas, kako bismo mi mogli biti kao djeca Božja po svu vječnost u blaženome zajedništvu s nebeskim Ocem. Čudesno je i jedinstveno njegovo otajstvo za čovjeka, jer nitko nije uzišao na nebesa osim njega koji siđe s nebesa. Ali onaj koji je sišao s nebesa uzišao je u našem smrtnom tijelu, jer je došao kako bi se zaodjenuo ljudskošću i kako bi joj omogućio spasenje. Time je svakome smrtnom tijelu omogućio taj isti dar, naravno pod uvjetima koje je on sam odredio svojim uskrsnućem.
Marija uznesena na nebesa
Prvi plod njegova nastajanja potom bilo je uznesenje Majke Marije koja je također dušom i tijelom bila uzdignuta na nebesa. On ju je sebi pridružio u slavi, to jest pritjelovio ju je svome proslavljenom tijelu. Od tada dok gledamo Sina Čovječjega proslavljenoga u slavi Očevoj, gledamo u toj istoj slavi i Mariju koja je primila proslavu kao prvina stvorenoga nakon njegove proslavljene ljudskosti. Marijina proslava u nebu nije neka samostalna proslava ljudskoga bića, ma kako bilo sveto i čisto, već je najuže vezana s njegovim životom i njegovom proslavom, sukladno svemu iznesenome. Zato je Marijina proslava čudesni dar Isusove milosti, te najveća potvrda njegova spasenjskog djela. Dolikovalo je, naime, da ona koja je s njime surađivala dok je silazio s neba, da prava nakon njega prođe u nebo. Ona koja mu je bila prihvatilište dok je silazio na zemlju, zavrijedila je da on njoj bude prihvatilište na nebesima. Ona koja je njemu priuštila utočište u ljudskom siromaštvu, primila je dar da je on prihvati u nebesku slavu.
Marijino uznesenje je stoga događaj koji iz naše perspektive trebamo promatrati kao čudo i kao čudesan dar. Bog je i po njoj pokazao da je za nas ljude nebo otvoreno, te da sada s povjerenjem možemo hoditi put vječnosti. To je bila potvrda da Gospodin Isus nije samo za se otvorio nebo, to jest da nije na nebo uzišao samo onaj koji je sišao, već da na nebo uzlaze i svi koji se njemu pritjelove. A prva od svih je bila ona koja je njega pritjelovila sebi na zemlji utjelovivši ga, pa ju je on za uzvrat pridružio sebi u svojoj nebeskoj slavi. Marijino uznesenje na nebo izvrsni je znak da sada svako ljudsko biće može imati nadu vječnoga života, te da treba svoje korake odlučno upraviti put neba, jer nam nebo nije više nedostižno i nedohvatljivo odredište. Doista, nebo nam više nije nepoznanica, niti moramo strahovati koje nas sve zamke i izazovi čekaju na tom putu, jer imamo siguran prolaz koji nam sam Bog jamči krvlju svoga Sina, nevinog Jaganjca.
Stoga smo svi pozvani ovom izuzetnom svetkovinom prionuti na posao oko svoga spasenja, a to znači tješnje se združivati s Kristom, kao što je to činila i naša nebeska Majka, jer je sam on jamstvo otvorenoga neba, te nas u svome tijelu uznosi do vječne slave. Neka nam njezino uznesenje bude izvrsni znak nade koji nam Bog daruje, jer više ne morao svijetom putovati kao slijepci, niti biti u bespućima ljudskoga bez orijentira i oznaka na putu. Trudimo se još više i zanosnije razmatrati nebesa otvorena i hoditi tim otvorenim putem koji je Gospodin Isus trasirao svojim uskrsnućem i uzašašćem, te častimo i Mariju koja je prva nakon njega tim putom cjelovito, dušom i tijelom prošla.
A kako bismo i sami mogli proći tim otvorenim putem i ući u nebesku slavu kroz nebesa otvorena, pozvani smo sada poput Marije živjeti otvoreno pod otvorenim nebom. To znači živjeti od milosti i otvoreni njezinim poticajima, kao što je činila Marija. Jer dok je naš život otvoren svim poticajima Duha, znak je da će nam nebo biti otvoreno za ulazak u vječnost. Dok nas nebo ‘hrani’ milošću, to je dokaz da, poput Marije, imamo vrelo snage na hodu do neba, pa nastojmo i sami proći kroz otvoreno nebo do spasenja.