24. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem Evanđelju Petar je postavio jedno sasvim obično pitanje Isusu: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješ o mene? Do sedam puta? Pitanje je sasvim obično i odražava stanje naše ljudske naravi i usmjerenje naše pozornosti. Uglavnom smo usmjereni na to da vidimo kad se naš brat ogriješi o nas i to doživljavamo kao problem, te postavljamo neke granice tolerancije do koje može ići tuđa uvreda prema nama. Sam Petar je postavio pitanje polazeći od pretpostavke da postoji granica do koje može trpjeti svoga brata kad se ogriješ o nj, nakon čega bi onda došao prostor kada bratu mogu odrediti sankcije i uzvratiti mu nepraštanjem i istom mjerom. Isus je, međutim, tu granicu potpuno pomakao, to jest otklonio govoreći Petru da treba opraštati do sedamdeset puta sedam, što će reći uvijek.
Nakon toga Isus mu priča prispodobu o dva dužnika želeći mu skrenuti pozornost na činjenicu da smo previše usmjereni na sebe i intenzivno doživljavamo kad nas netko povrijedi, no s druge strane vrlo malo smo pozorni na bliženje oko nas. Dok primjećujemo i najmanju uvredu koju nama drugi nanesu, dotle smo neuviđavni na ono što mi činimo njima, te smo počesto kao slon u staklarni koji gazi po tuđim životima, a da to uopće ne vidi i ne osjeti koliko je drugima bolno i škodljivo naše ponašanje. Jer uvijek za svoje ponašanje imamo ispriku, dok ne pokušavamo razumjeti razloge i argumente koje nam ponude oni koji nas povrijede i koji mole za oproštenje, na što je Isus potom Petru skrenuo pozornost.
Ovom prispodobom i poukom Isus kao da je htio prisiliti Petra da postavi sebi drugo pitanje: Koliko puta smijem tražiti oproštenje? I ne samo od svoga bližnjega, već i od Gospodina. Uglavnom pretpostavimo da je normalno da se nama uvijek oprosti kad tražimo oproštenje, no prije svega morali bismo se zamisliti nad svojim životom i uočiti koliko se puta dnevno ogriješimo o Gospodina i njegovu svetost, a onda i o svoga bližnjega. Sigurno bismo na ovakvo pitanje drukčije postavili prag tolerancije, nego na pitanje koje je Petar postavio Isusu. Baš zato je neophodno o ovom problemu razmišljati polazeći iz ove perspektive, jer je to put da dođemo do više poniznosti i do realnije procjene stanje svoje duše i svojih odnosa prema drugima. Potrebno je više uočavati koliko se puta dnevno ogriješimo o Gospodina, te koliko nam on, ne kažnjavajući nas odmah za svaki prijestup, oprašta i iskazuje milosrđe. S time da nam je Isus ovom prispodobom pokazao da i Božje milosrđe ima uvjet, a taj je naša spremnost oprostiti braći. Ukoliko mi ne opraštamo drugima, nećemo primiti oproštenje, premda nam Gospodin neće uskratiti pravo da ga molimo. Jer i Otac nebeski će biti prema nama nemilosrdan, ako mi ne budemo iskazivali milosrđe svojim bližnjima, na što nas je Gospodin i u svojoj molitvi upozorio i poučio.
Tako ovim pitanjem: Koliko puta moram tražiti oproštenje, ako ga ozbiljno postavimo, rasti ćemo u svijesti malenosti i iskrenosti pred Gospodinom. A upravo malenost i iskrenost pred Gospodinom bit će nam poticaj za poniznost, te nećemo više biti neuviđavni s drugima, a velikodušno i nekritički milosrdni prema sebi, već ćemo prije svega osjećati Božje milosrđe koje nam iz dana u dan oprašta i koje nas drži u životu po svome daru. Potom ćemo naučiti biti pozorniji i na potrebe svojih bližnjih, te ćemo biti obazriviji u svome ponašanju. Pazit ćemo na svoje riječi, misli i djela, ne samo da bližnjega ne uvrijedimo izravno, nakon čega bismo morali tražiti oproštenje, već ćemo otkrivati i svoju zadaću i odgovornost prema bližnjemu pitajući se trajno: Što sam danas mogao napraviti da obogatim i usrećim svoga bližnjega? To će biti poticaj za našu ljubav, te ćemo se ispitivati i za propuste prema bližnjima, tražeći od Boga oproštenje kad vidimo koliko su veliki naši grijesi i naša odgovornost prema njima. Neka nas Isusova riječ potakne potom i na posvemašnje milosrđe prema braći, što se u prvom redu očituje kao razumijevanje i opraštanje njihove slabosti i grešnosti. To postaju pretpostavke da ih ipak povedemo putem obraćenja, koje nam potom pokaže da je imalo smisla platiti cijenu trpeći i praštajući, što nije jednostavno. No obraćenje dolazi kao plod i naše dobrote i velikodušnog milosrđa kojim smo se pred Gospodinom izgrađivali. Stoga od srca zahvaljujmo Ocu koji nama prašta, te i mi tako, po njegovu primjeru, praštajmo onima koji nas povrijede, ne prestajući ih preporučivati Božjoj milosti da ih zahvati i vodi do obraćenja i spasenja.