4. vazmena nedjelja – B
Nedjelja Dobroga Pastira, kako zovemo 4. vazmenu nedjelju, stavlja pred nas izazov promišljanja Kristove pastirske službe, s posebnim osvrtom na službu pastira Crkve, kao i pozivom na molitvu za duhovna zvanja. A promišljati o službi današnjih pastira nema smisla promišljati apstraktno, već u konkretnom kontekstu današnjeg trenutka Crkve. A ovaj naše crkveni trenutak obilježen je osipanjem vjernika podari koronavirus krize koja je prouzročila koronavirus duhovnu krizu. Situacije ja takva da još nismo u stanju sagledati prave posljedice ove krize za vjernički život, jer ona još traje te je nemoguće podvući crtu i znati stvarno stanje stvari. Vidimo samo da se, dijelom zbog donesenih restriktivnih mjera o okupljanjima, a dijelom zbog mlakosti vjere i izgubljene svijesti, gotovo prepolovio broj vjernika u našim župama. Vjerojatno jednim dijelom utječe strah, no s druge strane ima podosta komoditeta i mlakosti u dušama vjernika, tako da je vrlo uočljivo opao broj onih koji se odlučuju ići redovito na misna slavlja. A pastiri za sada ne mogu poduzeti mnogo, jer im je sužen prostor pastoralnog djelovanja, prvenstveno glede katehizacije, okupljanja i misnih slavalja, te se onda njihova reakcija svodi više na konstataciju o smanjenom broju vjernika na misnim slavljima.
I dok se pastiri bave konstatacijama, s mnogih strana pljušte kritike na njihov račun, jer ih se proziva za pasivnost dok se osipa Kristovo stado. Uspoređuje ih se često s najamnicima iz današnjeg Evanđelja, koji kad vide vuka gdje dolazi, ostavljaju ovce na milost i nemilost viku i bježe. Mnogima se predbacuje upravo to, da hladnokrvno promatraju kako vuk grabi ovce, a oni svojim potezima kao da to odobravaju, ako ne i dodatno omogućuju. S nečim se ipak valja složiti: nije dostatno za pravu pastirsku dušu da samo izvodi konstatacije o gubitku vjernika, pa ni onda kada sebe ne smatra krivom za to što se događa. Jer i sam je Krist mogao reći da nije kriv zato što vukovi grabe ovce, te krivicu svaliti na nemar i nepažnju ovaca koje si to dopuštaju. Ali on je išao drugom logikom, te je odlučio dati svoj život umjesto da pere ruke od propasti onih ovaca koje grabe vuci. Tako je on pokazao primjer ističući pastirima da svoje stado mogu sačuvati jedino polažući život za ovce, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku: “Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.” Stojeći pred ovim Kristovim svjedočanstvom, valja se zapitati jesu li zakazali pastiri što se događa osipanje stada? Što bi trebali još napraviti? Kako bi trebali pristupiti situaciji?
Stoga pred današnje pastire Dobri Pastir stavlja istovjetnu zadaću: svojim životom čuvati povjereno stado. Svaki pastir treba čuvati stado na način da da mu je stalo do života svake povjerene ovce, to jest svake povjerene duše. Zato pastir nije hladnokrvni brojača statistika, već predani čuvar svoga stada. On tako gorljivo živi da ne prepušta vuku nijednu dušu, nikoga ne ubija svojom nebrigom i nemarom, već se odlučno zauzima za svakoga u njegovoj potrebi, pa čak i za one mlake i razočarane koji se udaljiše od stada. Stoga niti u ovom vremenu nitko od pastira, ako je istinski zauzet čuvanjem povjerenih duša, ne može samo izvršiti hladnokrvno prebrojavanje i utvrđivanje broja, već se treba do kraja dati poput Krista za spas povjerenoga stada.
Stoga se u ovim vremenima traži još više pastirskog žara, molitve i predanja za ovce koje uslijed spomenutih okolnosti lutaju. Još više pastiri sebi trebaju posvijestiti potrebu božanskog života, kako bi jasnije osjećali što gube oni koji se udaljavaju od Krista i od Crkve. Još više je potrebno duha obraćenja i pokore, to jest predavanja života žarko vapeći Bogu za obraćenje i spasenje svijeta, jer samo revan život pastira može biti magnet koji će i odlutale privlačiti u krilo Crkve. Stoga pastir čuva stado Kristova kada glasom i životom učvršćuje povjerene duše u vjeri i ljubavi Božjoj. Istinski pastir ne može nikada bez žala ustanoviti da je netko odlutao od Boga i od Crkve, ali jednako tako ne treba niti zdvajati ni biti paraliziran zbog stanja, jer zdvajanjem i malodušjem neće ništa postići. Naprotiv, poput Krista treba biti oduševljeni navjestitelj i radosni darovatelj svoga života. Beskorisno je da se žali na vrijeme u kojemu živimo, na društvene uvjete i druge okolnosti, jer nijedno vrijeme nije idealno i nijedno društvo nije sklono evanđeoskom navještaju. Baš zato što vrijeme i društvene okolnosti nikada nisu sklone rastu vjere, Krist je poslao svoje suradnike da traže izgubljene i da život svoj daju za ugrožene. Zato i današnji pastiri trebaju tražiti nove putove djelovanja i svjedočenja, svjesni da čim pada gorljivost vjernika, oni trebaju još više duhovno skrbiti za njih moleći, posteći, žrtvujući se i na svaki drugi način predajući život za njih. Doista, ne znamo što nas još u budućnosti čeka i na koji način će Zli tražiti da se ospe vjerničko stado, no tim više treba biti spremnost pastira da ga čuva darom svoga života. Samo tako ćemo suzbiti zlokobno djelovanje Zloga koji se služi svim sredstvima da razbije Kristovo stado i da ga odvoji od pastira.
Molimo stoga Gospodina za revne i nadahnute pastire koji će poput njega i u ovim vremenima ozbiljno shvatiti svoju odgovornost, te nastojati davati na razne načine i svoj život kako bi sačuvali vjerničko stado u svetoj Crkvi vodeći ga putem života vječnoga.