Tijelovo – svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Znajući ljudsku krhkost koja je uz to nakon stvorenja bila zahvaćena grijehom, dobro Bog je skrbio o čovjeku na temeljit način. Nije Gospodin previđao njegovu tjelesnost, pa ni tjelesne potrebe, nego je s njima računao, spreman doći mu ususret u svakom pogledu. Sam Bog se zauzimamo za ljudsku tjelesnost i izgrađivao mu krhko biće ne samo duhovnim darovima, već predviđajući za njega i one vrlo konkretne tjelesne darove kojima se učvršćuje ljudski život. A koliko je Gospodin bio uviđavan, svjedoči cjelokupnost njegova djelovanja za čovjeka, čemu je današnje prvo čitanje tek primjer. Upravo zato što nijedan čovjek ne može sam od sebe doći do potpunog ostvarenja pred Bogom, već mu treba pomoć i drugih, Bog mu je i to velikodušno predvidio dajući mu ljude koje je obdarivao snagom svoga Duha i kojima je davao poticaje što činiti. U tome je Abraham najbolji primjer. Njega Bog izabire za primjer vjere i rodozačetnika svoga naroda, ali ga ne ostavlja sama, već mu na njegovu putu daruje one koji će ga krijepiti i blagoslivljati. Izabirući Abrahama za svog izabranika i za začetnika novoga posvećenoga naroda, Bog je označio da time da želi sve ljude posvetiti, nakon što su sami otpali od posvete kojom su bili obilježeni. Darujući Abrahamu Melkisedeka, kralja Šalema, da kao svećenik Boga Svevišnjega zazove nad njega blagoslov, Gospodin je predoznačio da će jednom poslati istinskog svećenika koji će zazvati njegov blagoslov nad svakoga čovjeka i nad sve stvorenje. A Melkisedekovim prinosom kruha i vina nagoviješteno je da će taj Velik Svećenik uspostaviti novi i trajni prinos kojim će se blagoslivljati i posvećivati njegovi izabranici i cijeli njegov narod.
Danas na žalost živimo ponovno u eri grešnoga čovjeka koji je odlutao od svoga Gospodina, te je trajno nezadovoljan jer je usmjeren samo na svoje tjelesne potrebe. Čak je na pijedestal obožavanja uzdigao svoju ljudskost do mjere idolopoklonstva, ističući je ponajviše pod prizmom tjelesnosti proglašavajući i najniže tjelesne potrebe božanskima. Zato se trudi svom silom ih i zadovoljavati zanemarujući istinu o samome sebi i svome životu. Danas čovjek promiče tjelesnost na način da sebe troši uživajući u njoj, umjesto da je izgrađuje posvećujući je. Štoviše, postajući slijep za istinske božanske vrijednosti i darove, i sebe i druge uvjerava da se na taj način njegov život hrani, dok je istina sasvim drukčija. No njegovo stanje je doista bolesno pogotovo što je odbacio bila kakve smjernice i pomoć samoga Boga bez kojega mi ljudi ne možemo hoditi u cjelovitosti života, niti u skladu duše i tijela.
Doista, bez dara njegove svetosti ne možemo sačuvati svoju ljudskost, kako život duše, tako isto i život tijela. Zato nam je Gospodin u svome Sinu ispunio obećanja naznačena u otajstvenoj poruci Staroga zavjeta. U svome utjelovljenom Sinu Bog nam je podario onoga koji će nas blagoslivljati istinskim blagoslovom pomažući nam da ostvarimo svoje poslanje na zemlji. Po Isusu imamo istinskoga kralja koji se zauzima za nas, te nam pruža pravi prinos koji nas hrani božanskim životom i ispunja svakim blagoslovom. To je prinos koji nam prožima i dušu i tijelo, te ih povezuje u čvrsto zajedništvo sponom svoje svetosti kojom nam podaruje besmrtnost. A naš Gospodin nas nije zamarao ispraznim umovanjima, već je jednostavno rekao: “Ovo je tijelo moje – za vas.” Po njegovu Presvetom Tijelu primamo na dar i vlastiti život i vlastito tijelo. Dok se njime hranimo nosimo u svome srcu jamstvo vječne zaštite i neprolaznog života.
Upravo zato nam je ova svetkovina toliko važna, jer je svetkovina našega života koji živimo pred Bogom kao poslanje, nakon što smo čuli njegov glas i poziv. Svetkovina Tijelova nas poziva da još ozbiljnije tijelom i dušom prionemo na trud oko svoga spasenja. Pogotovo što nismo samo na putu traženja cjelovitosti i vječnoga života, već sada imamo njega, svoga utjelovljenoga Spasitelja kojega je Otac nebeski stavio na naš put. I ne samo to, već nam je dao novi prinos, svoje Presveto Tijelo, kojim nam je hraniti i zasiti svoj život, jer je on jedina nasušna hrana koja nas može u potpunosti zadovoljiti i nasititi našu posvemašnju glad. Ne prezrimo, već ponizno primimo sve što je za nas napravio. Mi koji njega primamo pozvani smo primati ga kao najsvetiji dar koji nas obvezuje na svetost. Samo tako ga istinski častimo, jer on je došao da bude Tijelo našega tijela, vrelo naše svetosti i smisao našega života. Klanjajmo mu se iskreno i primajmo ga pobožno kako bismo se obogatili njegovom svetošću te i sami po tom svetom Tijelu koje je postalo Kruh postali blagoslov i hrana svima koji hode putem iskrenog vršenja Božje volje i njegova svetog plana u svom životu.