29. nedjelja kroz godinu – C

Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.

Upravo o tome nam Isus govori u prispodobi koju ispriča svojim učenicima. A prispodoba govori o sucu koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario. No siromašna udovica koja je tražila zaštitu uporno je dolazila. I premda on ne htjede zadugo, ona nije odustajala, već je ustrajala u svojim traženjima, računajući na to da će se on možda ipak smilovati njoj i njezinim molbama. I doista, njezina je upornost urodila plodom, te je taj sudac odlučio je obraniti je, te tako privesti njezin slučaj kraju, a sve s ciljem da je se riješi. Ključ uspjeha je bio njezino ustrajno pojavljivanje pred njim, čime je pokazala koliko joj je stalo do pozitivnog ishoda presude, ali isto tako je svojim dolascima utjecala na njega da se zamisli i da joj odluči izići ususret.

I kao što za ovu udovicu nije bilo važno samo da je imala predmet koji je trebalo riješiti pošteno, po pravdi i zakonu, već je bilo još važnije da je dolazila osobno i tražila doći do pravde, tako Isus potiče i svoje učenike da mole. Nije važno imati samo važan predmet i nakanu za koju moliti, već je daleko važnije raspoloženje srca koje ustrajno traži ono što treba. Zato molitva nije samo zahtjev koji upravljamo Bogu, već je prije svega ustrajno pojavljivanje pred njegovim licem. Danas našoj molitvi nedostaje upravo ova svijest koju trebamo ražariti. Umjesto iznošenja tolikih zahtjeva, koje i tako Bog zna, potrebnije je stati u njegovu prisutnost i dopustiti da nas prožme njegova blizina. Daleko je važnije osjetiti se pred njim, nego izgovoriti mnoštvo molitava i iznijeti toliko zahtjeva, ali bez svijesti što činimo u kome se obraćamo. Isus stoga od nas ne očekuje da se mučimo iznositi Gospodinu ono što mu je dobro poznato, već da se mi trudimo stati pred njega i biti u njegovoj prisutnosti svim intenzitetom svoga bića. Tada bi nas sigurno zahvatila njegova prisutnost i osjetili bismo da je to ono pravo uslišanje koje nam je potrebno. Osjetili bismo da nas on uslišava time što nam ulazi u život, u dubine bića i ispunja nas svojom prisutnošću.

U duhovnom životu je upravo nastojanje da stanemo pred Gospodina ona goruća i žurna stvarnost koju treba živjeti. Ona je ključ svakog uslišanja. A stati pred Gospodina treba sa svom ozbiljnošću predmeta koji mu iznosimo, jednako kao i sa svom žurnošću koju zahtjev pretpostavlja. Kada budemo stajali pred njega svjesni da nema ništa važnije od tog trenutka zajedništva s njime, onda ćemo osjetiti što je to istinska molitva koja ide onkraj nekih jeftinih ustupaka koje često kao ljudi tražimo. Mnogo važnije od našeg zahtjeva je doživjeti njegovu prisutnost, licem u lice u mjeri mogućega koliko mi ljudi možemo. Ali svakako u izravnom odnosu ljubavi i zajedništva kojim se trudimo iznijeti mu zamolbe u svezi onoga što nas muči kao njegove izabranike. A to znači da mu ne iznosimo jeftine i svakodnevne zamolbe, već želje našega srca kojima ga molimo za dolazak njegova kraljevstva i za spas braće ljudi.

Neka nas u tom duhu Gospodinova pouka preobrazi u prave molitelje, koji znaju da im je iz dana u dan, strpljivo i postojano stajati pred lice svoga Oca. Jer najljepša molitva je upravo to: stati pred njegovo lice i uživati u njegovoj prisutnosti ne obazirući se na vlastite tekuće potreba, koje on pozna bolje od nas. Doživljavajući njegovu prisutnost znati ćemo zašto pojedine naše zahtjeve odgađa, ali ćemo isto tako znati da nam daje mnogo više onda kad nam daje sebe. Žurimo se stoga k njemu u molitvi promatrati njegove lice i uživati u njegovoj prisutnosti, da nam dadne žurno što ga molimo, dok ga žarko želimo susresti, i da nam bez oklijevanja ispuni srca svojom ljubavlju, koja je kruna svih uslišanja.

Share: