Veliki četvrtak
Dok večeras u ovom slavlju slavimo Isusovu pashalnu večeru koju zovemo i posljednjom, jer je to bila posljednja pashalna večera koju je blagovao na zemlji sa svojim učenicima, ne možemo zaobići niti događaje koji su se dogodili više od tisuću godina prije u vrijeme kada su Izraelci izišli iz Egipta. Od toga vremena su Izraelci imali Božju odredbu da se prisjećaju izlaska iz zemlje egipatske blagujući pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh. To sjećanje je moralo ostati živo jer nije bilo samo sjećanje, već je bio spomen na događaje koji su ih otvarali budućnosti. Stoga su Izraelci, prisjećajući si Božjih čudesnih djela i oslobođenja iz kuće ropstva, živjeli u nadu budućeg Božjeg konačnog zahvata kojim će se ispuniti sva Božja obećanja dana narodu. Pashalno janje je bilo simbol oslobođenja iz Egipta, ali i znak mesijanske nade da će se sam Bog očitovati na neopoziv način i izvesti konačno spasenje svoga naroda.
Upravo takvu narav ima Isusovo slavlje kojeg se večeras spominjemo. Ono je s jedne strane bilo kao i svako drugo pashalno slavlje jer je uključivalo sjećanje na Božju osloboditeljsku moć, kada je Gospodin po krvi zaklanoga janjeta izveo svoj narod iz ropstva. No s druge pak strane je bilo posebno i drukčije, jer nije više bilo slavlje protegnuto i usmjereno prema nekom budućem ostvarenju, već je bilo slavlje tog istog Božjeg ostvarenja koje se stoljećima iščekivalo. U tom smislu je Isus i izmijenio postojeći obred, usredotočivši ga na riječi vlastitog predanja svojim učenicima koje večeras čitamo iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. U darovima kruha i vina koji su bili na stolu za ovu prigodu, Gospodin je darovao samoga sebe svojim učenicima. Za kruh je rekao da je to njegovo tijelo, a za čašu vina da je to njegova krv. Time im je skrenuo pozornost na otajstvo po kojem se on predao za njih čime je prekinuo, to jest ispunio dotadašnji način slavljenja Pashe, koja nakon ovoga čina više nije mogla biti slavljena na isti način. Od ovoga trenutak njegovi učenici će se sjećati ovih njegovih riječi i gesta, te će njih uzeti kao otajstvo i događaj koji trebaju obnavljati u svojim slavljima. Sada je ovo bilo ispunjeno otajstvo, koje je bilo najavljeno i predoznačeno mnogo stoljeća prije u pashalnom janjetu. Od ovoga slavlja i budućnost se sagledava na drugačiji način, jer se ne živi više u nadi dodatnog Božjeg zahvata, već od sada se živi s ovim otajstvom koje je ispunjenje svih obećanja i koje vjerničku dušu hrani do ulaska u vječno Božje slavlje.
Zato je važno osjetiti istine koje Isus tako zorno naglašava, a to je da je on sebe dao za učenike. Zato su vrlo zvučne njegove riječi kojima se daje za učenika: „Ovo je moje tijelo – za vas.“ Ili pak, kako smo čuli u Evanđelju, nakon pranja nogu im postavlja pitanje: „Razumijete li što sam vam učinio?“ Dakle, za vrijeme svoje posljednje večere on im skreće pozornost da je on živio za njih, te da je dao svoje tijelo i krv da im bude spomen blagovanje od kojega žive do slavnoga susreta s njime. Jednako kao što je i sve ostalo učinio za njih, a ne za sebe: oprao im je noge i potakao ih da služe jedni drugima kao što je on služio njima. Istako je tako da je njegovo djelovanje za njih bilo njegovo služenje njima kako bi ih osposobio da i oni život dožive kao predanje za druge i služenje drugima.
Stoga, dok se u ovom slavlju spominjemo Isusova predanja za učenike, dobro znamo da je se on predao i nama, jer je predanje kojim je dosegnuo puninu života za druge ostalo trajno prisutno u otajstvu presvete euharistije i za nas. Stoga večeras nije tek spomen, već slavimo ono isto slavlje koje je on slavio sa svojim učenicima, te blagujemo od njegove punine, od njegova tijela i krvi onaj istinski vječni i neprolazni život. S druge pak strane ovo otajstveno blagovanje nuka i nas da živimo kako je on živio. A ako je njegov život bio usmjeren tome da živi za druge, onda ni mi ne možemo živjeti drukčije od toga, već da ga slijedimo, jer on reče: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ A to nije tek jednokratni primjer, već primjer života po kojemu trebamo oblikovati sav svoj život. Zato nam je osmisliti život kao postojanje za druge na način da najprije primamo Gospodina, a onda se, kad smo njime nahranjeni i ispunjeni, dajemo drugima. Tako ih hranimo svojim životom i svojim postojanjem koje je Krist prožeo do kraja otajstvom svoga tijela i svoje krvi. Na taj način ispunjavamo i mi ono što je sveti Pavao posvjedočio, a to je da drugima daje samo ono što je od Gospodina primio. I mi primamo njegove tijelo i krv, te ako poput Gospodina živimo za druge, u svom tijelu trebamo nositi njegov život braći s kojima dijelimo vrijeme i prostor na putu do vječnosti. Neka nas ova otajstvena hrana koju blagujemo slaveći spomen tog prvog euharistijskog slavlja, na tom putu krijepi i hrani, a mi joj budimo vjerni, zanosno i gorljivo je blagujmo, te zdušno životom svjedočimo oživljujući Kristovim životom sve one kojima nas Gospodin šalje.