3. nedjelja kroz godinu – B
Kada je naš Gospodin započeo svoje javno djelovanje, onda je započeo propovijedajući obraćenje u Galileji, kraju u kojemu je odrastao. Ako bismo htjeli dati odgovor zašto je započeo svoje propovijedanje najprije u Galileji, a ne u Judeji gdje je bio kršten, te zašto je sadržaj njegova propovijedanja bio poziv na obraćenje, moglo bi se dati više odgovora prema iskustvu i logici zaključivanja koju svatko od nas ima. Jedan od najobičnijih mogao bi biti odgovor: Kao što i im, živeći s nekim bolje poznamo njegove mane i propuste, vjerojatno je tako i Isus bolje poznavao stanovnike svoga kraja nego drugih krajeva Palestine, pa je bolje poznavao i njihove mane, grijehe i slabosti, te je shodno tome imao potrebu njima prvima navijestiti obraćenje. Zato je onda započeo svoje naviještanje od njih, jer je mogao poći od okolnosti koje je dobro poznavao živeći s njima. Isto tako jedan od odgovora mogao bi biti sljedeći: Očekivao je da će biti bolje prihvaćen u Galileji, jer je u Judeji postalo dosta opasno pozivati na obraćenje, s obzirom da je i Ivan Krstitelj završio bio u tamnicu zbog svoga propovijedanja, a i on je kao glas koji viče u pustinji pozivao narod na obraćenje.
No ovi odgovori su prilično ljudski, te ne daju dobre odgovore na razloge koje je imao Gospodin. Kao prvo, on se nije strašio naviještati evanđelje Božje i nije se bojao pozivati ljude da vjeruju evanđelju ni u Judeji ni u Galileji. To će potvrditi u više navrata i na više mjesta, sve do spremnosti na smrt koju je podnio u Jeruzalemu. Isto tako, on nije smatrao da je poziv na obraćenje neka vrsta jeftinog kritiziranja ljudi, već je držao da im je to milosna prigoda i Božji dar. Poziv na obraćenje nije bilo kritizerstvo, već ponuda povlastice koju Bog upravlja ljudima. Doista, Isus u nijednom trenutku nije bio usredotočen na ljudske mane i propuste, pa niti na grijehe, već prije svega na njihov stav prema Bogu. Te stoga ako je započeo propovijedati obraćenje, to je čini jer je dobro znao da je svime neophodan takav zaokret i čvršći i dublji odnos s Bogom, bez obzira koliko naša vidljiva i izvanjska grešnost bila velika ili mala. Jer propovijedanje obraćenja je radosna vijest koja treba dotaknuti dubinu duše, a nije površno prozivanje za određene grijehe i zla. Isus nije pretpostavljao da je poziv na obraćenje treba doživjeti kao agresivno prozivanje koje ljude odbija, već kao zdušno pozivanje na radost i dubinu života.
Na žalost, često se dogodi da ljudi to ne shvate, te uopće nemaju ispravno poimanje obraćenja, te time niti ispravan stav prema pozivu na obraćenje. Naime, najčešće i sami pomislimo da je obraćenje duhovni zaokret i proces potreban grešnicima i bezakonicima, to jest nekima drugima koji žive u zlima i grijesima. I kako sami sebe izuzimamo iz tihi kategorija, onda ne dopuštamo da nama dođe do srca taj poziv. A kako ne mislimo da je to poziv upravljen da se okrenemo prema ljepoti radosne vijesti, onda ostajemo zakopani u svoje pozicije i ne pokrećemo se duhovno naprijed. Štoviše, danas je u društvu postavljen čak drukčiji standard, a taj standard je neophodno poštivanje ljudskih slobodnih izbora. Te stoga, ako se dogodi da netko živi u grijehu, ali kaže da živi u ljubavi (jer ne želi prihvatiti da je grešan izbor koji je učinio), ispadne potom da ni pastirima Crkve nije zgodno ni prikladno o tome se izjasniti i dotičnoga pozvati na obraćenje. Jer bilo koji kritički stav, a obraćenje pretpostavlja i kritički stav, karakterizira se kao kritiziranje i moraliziranje koje zatvara vrata Crkve onima koji žive u grijesima, manama i porocima. Poradi toga se danas poziv na obraćenje gotovo smatra i proglašava pastoralno neprihvatljivim. Osim toga ako se zaboravi da poziv na obraćenje vrijedi uvijek i svugdje, za svakoga vjernika, a ne samo za neke koje vidimo u očitom grijehu, jasno je zašto danas uopće nije popularno govoriti o obraćenju. Jer ono se doživljava kao pozivanje i prozivanje drugih, umjesto da svi skupa shvatimo da je ono poziv i zadaća svih vjernika. Zato i danas, na žalost, postoji takvo rovovsko sučeljavanje prema kojemu se navještaj obraćenja doživljava kao prozivanja i odbacivanje grešnika, a ne kao poziv na duhovno preispitivanje iz dana u dan i radosni zaokret prema boljem životnom duhovnom izboru.
No baš zato jer postoje nejasnoće, pozvani smo intenzivnije učiti od našega Gospodina. A za njega poziv na obraćenje predstavlja otvaranje vrata koja vode prema Bogu. Pozivajući ljude na obraćenje on im otvara novu perspektivu života i otvara im vrata milosti bez koje nema spasenja. Zato ne može biti ničega radosnijega od poziva od obraćenja, jer nam je njime otvorena prolaz do Boga i njegova srca. Isus, kako vidimo, nije nikome zatvarao vrata života vječnoga, premda je znao da prolaska kroz njih nema bez obraćenja i prihvaćanja vjere u radosnu vijest koja je s njime došla na svijet. Naprotiv, svima ih je otvarao jer je sve ljude pozivao na obraćenje.
Stoga i Crkva našega vremena ne može odustati od poziva na obraćenje koji nije nikakvo prozivanje, omalovažavanje, strašenje, odbijanje ili zatvaranje vrata, već je poziv na zaokret prema dubini života, jer nam se po obraćenju otvaraju vrata vječnosti koja sami ne bismo nikada mogli otvoriti. Upravo to Isus potvrđuje kada poziva i svoje prve učenike. I njima je njegov poziv predstavljao veliki životni zaokret i obraćanje od svega što su do tog trenutaka imali u svijesti i spoznaji. Njima je poziv na obraćenje pretpostavljao zaokret prema vjeri u živoga Boga čije su kraljevstvo trebali potom naviještati. Ako i sami želimo radost vječnoga života, ne preostaje nam drugo nego otvoriti vrata svoga srca Isusovu pozivu na obraćenje, u protivnom ćemo taj poziv zanemariti misleći da je potreban drugima, a ne nama za veću radost, dubinu i ljepotu života. Ako to želimo kušati onda ćemo prihvatiti Isusov poziv, obratiti se i poći za njim ljudima ‘loveći ljude’ za nove spasenjske spoznaje.