14. nedjelja kroz godinu – B
Neupitno je da je Gospodin ljude stvorio da budu tražitelji mudrosti, te da žive od spoznaja i sadržaja koje im mudrost daje u životu. Jer mudrost je Božji dar i tko se otvara mudrosti, otvara se Bogu i njegovu nauku. Problem postaje kada ljudi doživljaju mudrost kao neku vlastitu stečevinu, kao neku zakulisnu istinu koju oni nekim čudom otkriju negdje u mračnim pećinama ili starim knjigama, a ne pristupaju mudrosti ponizno kao Božjem daru kojim im on omogućuje dublji uvid u život, kako njegov tako i njihov vlastiti. Osim toga, ljudi najčešće žele ‘mudrost’ po vlastitoj mjeri, onu ljudsku koju mogu ukalupiti i iskoristiti za svoje ciljeve. Isto tako ljudi sebi predstavljaju mudrost koja je skrivena u nekoj nedokučivoj i nedostupnoj simbolici i slikama, u čarobnim i magičnim brojkama i frazama, ali im izmiče da je mudrost svakodnevna duboka i dostupna istina Božja. Doista, ljudi ne vole mudrost koja im dolazi odozgor i koja njih uklapa u Božje ciljeve i planove, samo zato jer se oni nevoljko upuštaju u promjenu vlastitoga života prema Božjim kriterijima. A kada oni u sebi nemaju dovoljno želje i spremnosti promijeniti se, onda im je svaki izgovor dobrodošao da odbiju mudrost koja im se daruje.
Tak čitamo i u današnjem evanđeoskom događaju koji se zbio u sinagogi u Nazaretu gdje je Isus, počevši svoje javno djelovanje, upravio svojim sumještanima riječi pouke. No, umjesto da te riječi prigrle kao Božji dar i istinsku mudrost koja dolazi odozgor, oni su ostali preneraženi i sablažnjavahu se o njega, kako zapisa Evanđelist. A sve je započelo snagom njegova propovijedanja koje je njima bilo neobično i neuobičajeno, jer nisu navikli da netko tako jasno i otvoreno govori o Bogu i njegovu kraljevstvu. To jest ni njega nikada nisu slušali da im naviješta i tumači Božju riječ, pa su zato bili dodatno iznenađeni, što su i otkrili svojim reakcijama: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“ No unatoč tome što su osjetili da je u Isusovim riječima silna mudrost, jer on je i nije predstavljao kao neku svoju privatnu i tajnu, već kao onu vječnu Božju mudrost koja ljudima ostaje skrivena jer ne žele mijenjati svoje srce i svoj način života, odbili su prihvatiti je i vjerovati mu. A izgovor je bio smiješan i banalan: „Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ Dakle, samo zato što je govorio on kojemu su znali obitelj i rodbinu, nisu prihvatili mudrost koja im je po njemu bila na dohvat ruke.
Upravo to je bilo nešto što je pogodilo Gospodina do mjere da se ‘čudio njihovoj nevjeri, te ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih’. Shvatio je da su oni prezreli njegovo proročko poslanje da im navijesti dolazak i blizinu kraljevstva Božjega, te su radije htjeli ostati kao lažni tražitelji mudrosti i navodni zagovaratelji kraljevstva Božjega, a u biti njima je bila važnija njihova nepomična i anemična vjera, nego živi pristup Bogu. Smetnuli su s uma da je takva vjera u biti nevjera, te su odbili onoga koji im je njihovim jezikom i sukladno njihovim dometima shvaćanja naviještao Božju mudrost.
I kao što je stav Isusovih sumještana u Nazaretu bio pravo proturječje za čuđenje, tako je i danas u mnogim situacijama i naš stav pred Isusom i njegovom mudrošću. Htjeli bismo da je mudrost sastavljena od nekih čudnih ili ekstravagantnih ideja, a u biti Božja mudrost je naviještena svima našim jezikom i sastoji u prihvaćanju života vjere, te svakodnevnim pomacima prema zajedništvu s Bogom. Ljudi bi htjeli da je mudrost neka do sada neotkrivena istina o čovjeku ili Bogu, neka tajna koju će neki svetac ili Presveta Djevica objaviti ljudskome rodu, a Bog nas poučava da je mudrost njegova vječna ljubav koja nam je na dohvat ruke po navještaju proroka koje nam šalje, samo je trebamo htjeti primiti u srce i s njome napraviti zaokret života. Možda bi i danas određeni broj vjernika htio da mudrost objavljuju neka nebeska bića, da se ona daje samo u obliku nekih tajni po posebnim anđelima i svecima, po objavama i viđenjima Gospodina ili Presvete Djevice, no Božja mudrost je objavljena u Evanđelju i daje se u svakodnevnom propovijedanju Crkve, te se sastoji u poniznom prihvaćanju upućene riječi koja se iz nedjelje u nedjelju lomi za vjernike. Nadalje mudrost se sastoji u poniznom pristupanju svetim sakramentima i u primanju presvete Euharistije kao Tijela Kristova. Nema ni druge ni veće mudrosti od te, ma što tko mislio i ma kakvu drugi mudrost ljudi promicali i nudili u svijetu, ili kakvu god mudrost i sami vjernici tražili pod ovim nebom. Isus nas ne poziva na neku zakučastu mudrost, već na intenzivno shvaćanje objave Božje i na promjenu života pred Bogom, jer je to ona istinska mudrost, a dostupna je baš svakome. To je proročka mudrost koju je sam Božji Sin naviještao ne praveći nikakve scene pred ljudima, već propovijedajući jednostavnim ljudskim jezikom neiscrpne dubine Božje koje se otkrivaju čovjeku po njegovim riječima.
Stoga se od nas danas očekuje proročki stav prema toj proročkoj mudrosti, a to znači da se očekuje da u navještaju vjere i propovijedanju Crkve prepoznajemo silu Božju koja se prvotno ne očituje nikakvim svemirskim znakovima ni mimonaravnim pojavama, već u poniznom prihvaćanju Božjeg očitovanja i istina koje nam daruje za vjerodostojniji i puniji život. Proročki prihvaćati mudrost znači prepoznati silu Božju koja ulazi u nas i mijenja naš život (a ne onaj tuđi, kako često želimo!). Nadalje, to znači prihvatiti Boga u našoj sadašnjosti, a ne praviti tek neke projekcije s njime za budućnost. A da bi se sve to dogodilo potrebna je velika poniznost, jer mudrost Božja nam nije naviještena jezikom anđela, već našim običnim, svakodnevnim i shvatljivim jezikom. Ta poniznost od nas zahtjeva potom da se stavimo na službu te iste mudrosti, te da ponizno proročki služimo ljudima oko sebe živeći mudro i potičući ih da se i sami otvore Božjoj mudrosti kojoj je jedini cilj da nas ispuni božanskim životom, obdari besmrtnošću i dovede u vječnost.