Krštenje Gospodinovo – C
Premda je mnogo razlika po kojima se razlikuje krštenje koje je Isus primio od Ivana Krstitelja na Jordanu od krštenje koje je potom on sam ustanovio za svoje vjernike, ipak blagdan njegova krštenja koji danas slavimo nosi višestruku poruku za naš kršćanski život. Naime, kršćansko krštenje koje primamo zahvaljujući Gospodinovu nalogu apostolima da idu i da krste sve ljude, snažnije je i uzvišenije u svojim učincima od Ivanova krštenja u onoj mjeri u kojoj je naš Gospodin uzvišeniji od Ivana Krstitelja koji ga je krstio. To nam danas u evanđeoskom tekstu potvrđuju riječi Ivana Krstitelja: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Unatoč spomenutim razlikama koje postoje između ova dva krštenja, ipak iz današnjega blagdana možemo iščitavati poruke koje se tiču našeg kršćanskog života i zadaća koje izviru iz sakramenta svetoga krštenja kojim smo se ucijepili u Kristov život.
Ispunjenje iščekivanja
Jedna bitna poveznica koja postoji između Isusovog i našeg krštenja je očekivanje koje je vezano uz ostvarenje mesijanskih nagovještaja i dolazak samoga Mesije. U prvom čitanju glede toga čitamo da prorok Izaija svjedoči da „otoci žude za njegovim naukom“, a u Evanđelju evanđelist Luka će to očekivanje izraziti riječima: „Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ Pojavak Gospodinov je doista bio ispunjenje očekivanja koja je imao narod, koji se čak pitao nije li možda Ivan Krstitelj najavljeni Pomazanik, što je on odlučno odbio. Na ovo očekivanje naroda, odgovorio je sam Ivan svjedočeći da će iza njega doći jači od njega, jednako kao što je za Isusa posvjedočio glas Očev s neba i Duh Sveti u liku golubice koja se spustila na njega. Time je Ivan posvjedočio narodu, te upravio njegova očekivanja prema nebu, to jest pokušao je ukazati da onaj koji ima doći na svijet nije čovjek poput njega, već je daleko veći i uzvišeniji. Štoviše, jedina stvarnost dostojna naših očekivanja nisu zemaljski probitci i stremljenja, već nebeske nade i očitovanja. Upravo o takvom očekivanju je govorio prorok Izaija koji napominje da treba pripraviti put Gospodinu u pustinji, poravniti stepu Bogu našemu. Ili pak govori o Slavi Gospodnjoj koju će vidjeti svako tijelo. Zato blagovjesnica sionska i jeruzalemska treba glasno vikati judejskim gradovima: „Evo Boga vašega.“
Na žalost, kao ljudi pod utjecajem svjetovnosti i svjetovnog mentaliteta, ni mi kršćani ne tražimo dovoljno dobro ni dovoljno duboko živoga Boga, te time i ne znamo dovoljno dobro što nam je dalo sveto krštenje u kojem nas je Isus krstio Duhom Svetim i ognjem. Zato je bitna sastavnica života istinski žeđati za Božjom prisutnošću u svijetu, jer bolji svijet ne mogu stvoriti ljudi samo svojim ljudskim nastojanjima, već ljudi koji svoje snage podlože Bogu, te uz njegovo vodstvo i pomoć. Upravo to je naviještao prorok Izaija, a u tom pravcu je usmjerio očekivanja svojih vjernika i Ivan Krstitelj koji je znao da Mesija nosi silu Duha Svetoga – to jest oganj kojom krsti ljude i preobražava svijet. Događaj Isusova krštenja postaje stoga ključnim događajem koji uzdiže ljudska očekivanja za pravednijim i boljim svijetom prema Bogu. Ali ne na uopćen način očekujući da Bog pravi čudesne zahvate u ljudskoj povijesti, već na vrlo konkretan način da mi ljudi podložimo sebe u velikoj poniznosti njegovoj volji, te da je iz dana u dan vršimo. Upravo to je posvjedočio Isus kada je u poniznosti došao tražiti krštenje od Ivana, te je u tome u isto vrijeme pokazao koliko je neizmjerno ponizan da je bio spreman biti jedan od nas nama u svemu jednak.
Krštenjem oblikovani
Postajući jedan od nas dao nam je do znanja da Bog ulazi u naš život i da nam treba biti najveća zadaća žarko ga iščekivati i bezrezervno ga pustiti unutra, čime se događa preobrazba unutarnjeg života, kao i preobrazba svijeta i društva snagom njegove prisutnosti u čovjeku. O tome svjedoči i sv. Pavao kada u današnjem odlomku veli da je Isus sebe dao za nas da nas otkupi od svakog bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela. Na taj način je Isus svojom poniznošću i otkupiteljskim djelom oblikovao novoga čovjeka i novi narod koji je odbacio svjetovni i grešni način života, a usmjerio se prema životu baštinika života vječnoga. Kao baštinici života vječnoga svjesni smo da smo uzdignuti u zajedništvo s Ocem kao njegova ljubljena djeca, te i za nas vrijede riječi koje je Otac izgovorio za Isusa na Jordanu: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Doista, on je zato i došao da nas učini djecom Božjom i baštinicima njegova kraljevstva, te je radi toga i dao ne samo primjer poniznosti već i novo krštenje koje je toliko djelotvorno da ostvaruje tako sveti naum.
Upravo smo krštenjem oblikovani da budemo prava djeca Božja imajući za model njegovo sveto sinovstvo. On koji se u poniznosti daje krstiti, postaje model svakog krštenika koji u poniznosti i čistsoći srca traži puno zajedništvo s Bogom. Štoviše, proglašen Sinom ljubljenim daje nam otkriti pravi smjer naših nastojanja i naslutiti puninu kojoj nas vodi. Naime, njegovo bogosinovstvo model je našeg sinovstva koje primamo po krštenju, te putokaz našeg djelovanja. Jer budemo li svom dušom željeli biti prava djeca Božja, Bog će preobraziti i ovaj svijet snagom koja će strujati kroz nas. Božji Sin koji se dao krstiti u vodama Jordana, došao je uistinu zadovoljiti naše potrebe za vodom života. U njegovu krštenju nazire se dostojanstvo i očituje poziv svakog kršćanina. On kao utjelovljeni Božji Sin nazvan je ljubljenim Sinom, da svakome koji se njemu pritjelovi otkrije neizmjernost dara Božje ljubavi po kojem postajemo djeca Božja. A sebi nas pritjelovljuje svetim krštenjem kojim nas oblikuje na svoju sliku da budemo istinska djeca i otkrijemo dostojanstvo kršćanskoga poziva i dara.