10. nedjelja kroz godinu – A
Današnji evanđeoski odlomak o obraćenju svetoga Mateja donosi jednu važnu Gospodinovu pouku koja objašnjava, s jedne strane, smisao njegova poslanja u odnosu prema nama, a s druge nas potiče da i mi zauzimamo ispravne stavove jedni prema drugima. Naime, nakon što je pozvao carinika Mateja da ide za njim, Gospodin je sjeo za stol u njegovoj kući, gdje su se okupili mnogi drugi carinici i grešnici s njim i njegovim učenicima. Zato su farizeji, kao dežurni kritičari i moralizatori, iščuđavajući se, komentirali njegovim učenicima: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ Vrlo dobro su znali da Gospodin nije sjeo s njima iz nekih pragmatičnih razloga, nego zato što je duboko bio svjestan svoga poslanja i njihove potrebe da se susretnu s Božjim milosrđem. Zato je on sam priskočio upomoć svojim učenicima da obrazloži zašto je sjeo blagovati s carinicima i grešnicima: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’ Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“
Ovim događajem i Isusovim riječima dotaknute su mnoge važne teme iz ljudskoga života. Ponajprije, Isus je htio istaknuti da iz Božje perspektive nijedan čovjek nije pravednik, jer samo je Bog istinska pravednost. U tom smislu, pravednost je relativan pojam za nas ljude. Mi posjedujemo tek jedan dio pravednosti, i to u mjeri u kojoj imamo udjela na Božjoj pravednosti. Ova Božja perspektiva, koja nas poučava istinskoj pravednosti, trebala bi biti i naša, to jest način gledanja na pravednost. I mi bismo trebali polaziti od ove svijesti da nismo pravednici sami po sebi, nego po Bogu koji nas opravdava. Vidimo da je upravo ta činjenica izmicala farizejima koji su sebe smatrali pravednima, a druge podcjenjivali kao grešnike. No, njihov temeljni problem nije bio stav prema drugim ljudima, jer je to bila samo posljedica njihovoga nezrelog stava prema Bogu. Njihov temeljni problem je što nisu u Božjem svjetlu bili svjesni svoje nepravednosti kojoj je bila potrebna Božja pravednost kao lijek. Tek ako smo kao ljudi svjesni ove činjenice, tada ćemo znati da i među nama može biti onih koji su više i onih koji su manje pravedni, no to neće biti razlog da se usredotočimo na tuđu nepravednost kao oni koji sebe drže pravednima. Umjesto toga, svjesni svoje nepravednosti koju je Bog izliječio i pretvorio u pravednost, bit ćemo na usluzi drugim ljudima da i njih dovedemo do istih učinaka.
A među nama ljudima istinski pravednik je onaj tko usvaja Božju logiku promatranja i stvaranja odnosa jednih prema drugima. Ako je on, kao istinski pravedan, komunicirao s nepravednim ljudima i pozivao ih da idu za njim i nasljeduju ga, tko smo mi da jedni druge proglašavamo nepravednima i isključujemo iz našeg zajedništva? Ako Bog poziva grešnike da idu za njim i da budu u službi njegova djela spasenja, tko je taj koji bi u njih upirao prste, a prozivao samoga Boga zbog toga što čini takvo što? Jer Boga istinski slušaju oni koji čuju njegove riječi i poziv, te ih najprije primjenjuju na sebi, svjesni da su pred njim sami od sebe nepravedni. Tako nasljeduju njega koji nije htio ni pogubiti ni maltretirati grešnike, nego ih pozvati na obraćenje i suradnju.
U protivnom, možemo postati poput farizeja kojima je pred očima isključivo tuđa grešnost, što je jasan znak da smo zaboravili stati licem u lice pred Gospodina. Jer da stojimo u njegovoj prisutnosti, usredotočili bismo se isključivo na to da ga molimo za milosrđe da od nas otkloni našu nepravednost i učini nas pravednima. Upravo to je bio propust farizeja: drugima su dijelili lekcije o pravednosti i grešnosti, a sami nisu živjeli u Božjoj prisutnosti. Štoviše, tako su zaboravljali da je to veći grijeh i prijestup, jer se teško oprašta budući da takvi ljudi ne vide koliko propusta čine i ne vide koji je smisao i značenje života u zajedništvu s Bogom.
Takvo stanje je mnogo teže izliječiti nego oprostiti grijehe grešniku koji traži Boga kao lijek za svoje rane. Jer teško može biti oprošten grijeh za koji ne tražimo oprost, to jest teško je izliječiti stanje duše koja misli da nema grijeha. Zato je mnogo važnije biti u živom i iskrenom odnosu s Bogom, nego biti formalni pravednik koji se divi sebi i svojoj pravednosti. Upravo na taj način sveti Pavao ističe i Abrahamov primjer kada tumači riječi: „Uračuna mu se u pravednost.“ To samo znači da ni Abraham nije bio pravednik sam po sebi, nego mu se po vjeri odnos prema Bogu uračunao u pravednost.
Tako ni mi nismo pravedni, ali trebamo živjeti tako po vjeri da nam se uračuna u pravednost. Trebamo prionuti uz njega kako bi naša djela mogla biti uračunata ne kao isključivo vanjski i formalni ispravni čini, nego da nam se uračunaju u zaslužne čine za spasenje. Ma koliko izvana i formalno činili ispravne čine, farizejima se nisu ubrajali u pravednost jer nisu iskreno ljubili ni Boga ni svoga bližnjega. Radije je prianjati uz Gospodina nego se diviti sebi i svojim djelima, jer što smo svjesniji da smo grešnici, to ćemo manje upirati prstom u ljude oko sebe, a više tražiti njegovo milosrđe za sebe i za sve druge ljude. Jer on nije Bog formalnosti, nego milosrđa i ljubavi, pa se odazovimo njegovu pozivu. Ako njemu nije bio problem zvati nas, neka nam bude čast odazvati se. Ako njemu nije predstavljalo poteškoću zvati grešnike za svoje suradnike, zdušno prihvatimo taj spasenjski poziv na suradnju i posvetimo se svim snagama djelu spasenja.