25. nedjelja kroz godinu – A
Prispodoba koju Isus u današnjem evanđelju priča uzeta je iz svakodnevnog života, te je kao takva u svojoj socijalnoj dimenziji razumljiva i svima nama. Dobro je poznato što znači boriti se za koru kruha i tražiti posao, a zatim, da taj posao bude cijenjen i vrednovan, a ne da predstavlja sredstvo porobljavanja, iskorištavanja i podčinjavanja onih koji su prisiljeni tražiti zaposlenje. S druge strane, znamo da postoje i određene računice kod mnogih koji ne žele raditi pod svaku cijenu, nego samo ako je posao dobro plaćen. Nadalje, odatle dolazi i izbirljivost u vezi s poslovima koje želimo ili ne želimo raditi, pa su tako poslodavci prisiljeni uzimati radnu snagu s strane, jer domaći radnici ne žele određene poslove, a društvo kao takvo mora funkcionirati.
U ovom kontekstu, svi možemo razumjeti gospodara iz prispodobe koji dolazi tražiti radnike za svoj vinograd te s njima pregovara o cijeni po kojoj će raditi. Jedini problem bio je taj što je on pogodio sa svim svojim radnicima jednaku plaću, bez obzira na to jesu li radili u vinogradu od ranog jutra ili od kasnog popodneva. Kada je došlo vrijeme isplate, on se držao dogovora, što nije zadovoljilo one koji su radili duže i mučili se cijeli dan, pa su reagirali na njegovo “nepoštenje”, smatrajući da su zaslužili više. No gospodar nije promijenio svoju odluku da bude dobar i da svojim imanjem upravlja onako kako je sam htio i želio, bez obzira na to što su o tome rekli njegovi najamnici.
Božji naumi
Isus je ispričao ovu prispodobu jer ona na vrlo plastičan način opisuje ljudske reakcije na Božju dobrotu, koja ima smilovanja prema grešnicima, te Bog ne računa na način na koji računaju ljudi. To je ujedno bila poruka prvog čitanja, u kojem prorok Izaija prenosi Božje riječi: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,” riječ je Gospodinova. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.”
Dok su ljudi imali svoje uskogrudne i sitničave računice, Bog je imao jedinu računicu: da se njegov puk obrati i spasi. Njemu je bilo stalo do obraćenja grešnika, ne pitajući se kada se dogodio zaokret i promjena, nego je bio sretan da se taj zaokret dogodio na dobrobit samog grešnika. Štoviše, on je do krajnjih granica skrbi o tome da se taj zaokret dogodi, te je poslao svoga Sina na svijet da spasi grešnike. Već time je izokrenuo ljudima logičan redoslijed, jer se nije ponašao prema strogoj logici uzvraćanja za njihova zlodjela, nego se vodio milosrđem i praštanjem.
To je samo po sebi bilo izokretanje reda koji su ljudi uspostavili, odnosno koji su smatrali logičnim. U protivnom, trebao je osuditi i odbaciti cijeli ljudski rod umjesto da se skrbi o njegovu spasenju. Zato je slika čovjeka koji ide unajmiti radnike u svoj vinograd slika Boga koji se do posljednjeg trenutka nada pronaći besposlene, dozvati ih u svoj vinograd, tj. one koji su daleko od spasenja i privući ih u svoj očinski zagrljaj. On to čini tako revno, sve do posljednje ure, čime očituje svoju ljubav i skrb koje se ne mogu staviti u kategorije ‘reda’ i naših ljudskih shema.
Stoga s pravom stoji ono što reče prorok: njegovi naumi nisu ljudski naumi, njegove misli nisu ljudske misli, niti su njegovi puti ljudski puti. Njegova ljubav je toliko čudesna da je uvijek spremna iznenaditi kreativnošću, samo da dođe do čovjeka i njegova spasenja. Upravo to jest bit prispodobe, u kojoj Isus pokazuje da Bog ima svoje naume koje čovjek, zbog svoje skučenosti i ograničenosti, teško razumije. Čovjek se usredotočuje na samoga sebe i na svoju zemaljsku dobit, pa ne može razumjeti Boga koji se ne usredotočuje na sebe, nego na dobrobit ljudi i njihovo spasenje. Uskogrudni čovjek teško razumije da je Bog velikodušan u praštanju, kako objavljuje prorok Izaija Božjem puku.
Redoslijed ljubavi
Zato je jedini redoslijed po kojem se Bog ravna redoslijed njegove svete ljubavi i velikodušnoga praštanja, prema kojem nema povlaštenih. Za njega su svi povlašteni, jer svi imaju pravo primiti njegovu ljubav i u njoj uživati kao u vlastitom blagoslovu. Za njega nema uskogrudne liste ljudskih zasluga, jer najveća zasluga čovjeka može biti pokajanje za grijehe i ponizno primanje njegove ljubavi.
Stoga se Bog žalosti kada ljudi sami sebe isključe s liste njegove ljubavi, zavidni i kivni što je on na tu listu stavio i druge koje su smatrali nedostojnima. Umjesto da se vesele što je Bog tako velikodušan i kreativan u ljubavi, umjesto da se raduju što šalje svoga Sina da u posljednji čas spasi grešnike, oni su bijesni ne samo na ljude koji su “bolje prošli”, nego nadasve na Boga koji je, po njihovom mišljenju, nepošten jer je velikodušan u svojoj ljubavi.
Zato moramo biti sretni što za Boga nema redoslijeda prema mjeri ljudske logike, niti rang-lista povlaštenih. On ima samo redoslijed svoje ljubavi, iz kojega nitko nije isključen, osim onih koji sami sebe isključuju jer im je neprihvatljiva njegova ljubav. U tom duhu trebamo shvatiti da nas on zove na suradnju kada nas poziva u svoj vinograd. A suradnja pretpostavlja da se radujemo što on pronalazi i druge radnike, te bismo i sami trebali pomoći da njegov poziv za vinograd dođe do svakog čovjeka koji je možda zanemarivao svoje spasenje.
To bi za nas bila velika povlastica i priznanje kada bismo znali biti suradnici njegove ljubavi, jer bismo time opravdali nagradu koju nam daje. Štoviše, to bi nam trebala biti izuzetna čast da, ne samo kao radnici u njegovu vinogradu, nego i kao njegovi suradnici, zaradimo plaću – nagradu vječnoga života u njegovu kraljevstvu. Naš čudesni Bog, koji je kreativan u svojoj velikodušnoj ljubavi, neka nas nadahne da slijedimo primjer njegova Sina, te da revno i zdušno surađujemo na djelu spasenja, pomažući da se njegovi božanski naumi ostvare na zemlji za dobrobit svih ljudi.