II. JERONIM (oko 347.–419.)

Jeronim, „knez prevoditelja”, najučeniji je biblijski znanstvenik latinske antike. Njegovi prijevodi postali su jezgra Vulgate, Biblije Zapadne Crkve tijekom više od tisuću godina. Komentari, prijevodi i pisma prenijeli su Zapadu golemo grčko egzegetsko, povijesno i duhovno blago. Istodobno je to osoba oštrih suprotnosti: asket i pustinjak koji ne može bez knjižnice, nježan prijatelj u pismima i nemilosrdan polemičar. Priručnik (J. Gribomont) naglašava da kod Jeronima djelo bolje objašnjava njegov životopis nego neka sustavna nauka.

1. Život

Podrijetlo i školovanje

Eusebius Hieronymus rođen je „na granici latinskog svijeta”, u malom utvrđenom gradiću Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije. Grad su Goti razorili oko 376.; točan položaj ostaje sporan. U susjednim gradovima – Akvileji, Altinu, Konkordiji i Emoni (Ljubljana) – Jeronim je stekao prijatelje i neprijatelje za cijeli život.

Godina rođenja je sporna. Prosperova kronika, oslanjajući se na Augustinov izraz da je umro „u dubokoj starosti”, pripisuje mu 91 godinu i rođenje 331. F. Cavallera je skupio niz pokazatelja za 347. kao terminus post quem, te većina znanstvenika ovu dataciju smatraju boljom.

Otac Euzebije bio je pobožan kršćanin i posjedovao je nekoliko imanja; mlađi brat Paulinijan i sestra kasnije su i sami izabrali monaški život. Oko 360.–367. u Rimu je završio odlične studije gramatike i retorike. Najveću zahvalnost iskazuje učitelju Eliju Donatu, a cijeli njegov opus nosi pečat prisnosti s klasicima, ponajprije s Ciceronom i Vergilijem. Grčki je pravo naučio tek na Istoku, a klasičnu grčku književnost, unatoč tvrdnjama, nikad nije dobro poznavao. U mladosti je vlastitom rukom prepisao cijelu jednu profanu knjižnicu. Kršten je u Rimu. Sa skupinom prijatelja (Bonoz, Rufin, Heliodor) nedjeljom je pohodio grobove apostola i mučenika u katakombama, što kasnije opisuje u jednoj od najljepših stranica svojih komentara (In Ezech. 12).

Trier, Akvileja i pustinja

Nakon studija Jeronim je otišao u carski Trier, gdje ga je osvojio istočni monaški ideal i gdje je prepisivao Hilarijeva djela. Oko 370. vratio se u zavičaj i nekoliko godina s Rufinom, Kromacijem i Heliodorom oko biskupa Valerijana u Akvileji živio u asketskoj zajednici koju sam naziva „zborom blaženih”. Zajednica se raspala u svađama, dijelom i zbog Jeronimova oštrog jezika.

Oko 373. otputovao je na Istok s Evagrijem Antiohijskim, prevoditeljem Atanazijeva Života Antunova. Slijedi razdoblje pustinjačkog života u „pustinji” Halkide, južno od Alepa (375.–377.). Ondje je od jednog obraćenog Židova počeo učiti hebrejski, „inteligentnu asketsku vježbu”, kako kaže priručnik. Tu je doživio i čuveni san u kojem je pred Kristovim sudom bio bičevan jer je „ciceronovac, a ne kršćanin” (Ep. 22,30). Kriza je bila stvarna, ali Jeronim ni kasnije nije prestao citirati klasike, što mu je Rufin u sporovima rado predbacivao.

U Antiohiji, podijeljenoj raskolom, pristao je uz malu strogo nicejsku manjinu biskupa Paulina, koji ga je zaredio za svećenika, bez pastoralne obveze. Slušao je egzegetska predavanja Apolinara Laodicejskog.

Carigrad i Rim (380.–385.)

Oko 380. Jeronim je s Paulinom bio u Carigradu, gdje je susreo Grgura Nazijanskog. Taj ga je susret oduševio za Origena, kojega je počeo prevoditi. Ondje je otkrio i preveo Euzebijevu Kroniku. Godine 382. s Paulinom i Epifanijem Ciparskim došao je u Rim. Papa Damaz, gotovo osamdesetogodišnjak, uzeo ga je za tajnika i savjetnika „in chartis ecclesiasticis” (Ep. 123,9).

U Rimu je Jeronim postao duhovni vođa krugova aristokratskih žena – udovica Marcele i Paule te Paulinine kćeri Eustohije. Njihovi biblijski kružoci natjerali su ga da usavrši hebrejski kod jednog rabina i da te žene, većinom grčki obrazovane, uči osnovama svetog jezika. Smatrao se Damazovim prirodnim nasljednikom. Nakon Damazove smrti i izbora pape Siricija (prosinac 384.) ozračje se promijenilo, pa je u ljeto 385. napustio Rim, „otresavši prašinu s nogu”, optužen zbog prijateljstava sa ženama.

Betlehem (386.–419.)

Paula i Eustohija pridružile su mu se u Reggiu Calabriji. Nakon hodočašća po Svetoj zemlji i boravka u Egiptu – gdje je slušao Didima Slijepog – u ljeto 386. nastanili su se u Betlehemu. Ondje su osnovana dva samostana, muški i ženski, te gostinjac. U blizini se nalazila slavna knjižnica u Cezareji, koju je utemeljio Origen, a obogatio Euzebije. Uslijedila su desetljeća intenzivnog rada: prijevodi Biblije, komentari, životopisi monaha i polemike.

Origenistički spor. Od 393. Jeronim je, pod Epifanijevim utjecajem, potpisao osudu Origena, dok je Rufin to odbio. Sukob s jeruzalemskim biskupom Ivanom zaoštrio se kad je Epifanije 394. mimo prava mjesnog biskupa zaredio Jeronimova brata Paulinijana, pa je Jeronim bio izopćen. Pomiren je o Uskrsu 397., ali je spor s Rufinom zbog njegova prijevoda Origenova De principiis prerastao u gorku polemiku koja je trajala do Rufinove smrti (410.). Jeronim se pritom svrstao uz Teofila Aleksandrijskog, i protiv Ivana Zlatoustog.

Augustin i Pelagije. Godine 397. u Jeronimovoj se korespondenciji pojavljuje mladi biskup Augustin, s poštovanjem, ali i s ogradama. Jeronim isprva nije shvatio njegovu važnost i odgovarao je oholo, no Augustinova je poniznost prevladala i dvojica su se na kraju udružila protiv zajedničkog protivnika, Pelagija.

Posljednje godine. Smrt Paule (404.) teško ga je pogodila; utjehu je našao u prijevodu Pahomijevih pravila. Godine 405. završio je prijevod hebrejske Biblije i započeo velike komentare proroka. Pad Rima 24. kolovoza 410. bio je težak udarac. Godine 416. pelagijanska je skupina zapalila betlehemske samostane. Nakon smrti Eustohije Jeronim je umro 30. rujna 419. ili 420., ne dovršivši komentar Jeremije proroka.

2. Djela

Jeronim je vodio brigu o širenju svojih djela. Zahvaljujući Pauli imao je skupinu prepisivača i mrežu prijatelja u Rimu koji su djela prenosili dalje. Opus se može podijeliti u nekoliko skupina.

2.1. Biblijski prijevodi

Priručnik upozorava na dvije česte zablude: Jeronim nije preveo cijelo Pismo, i nije radio po jedinstvenom planu i metodi. Vulgata nije bila „službeno izdanje” koje je proglasio Damaz, nego je nastajala knjigu po knjigu, posvećenu svaki put drugom prijatelju.

1. Evanđelja (Rim, 383.–384.). Predgovor Novum opus pripisuje inicijativu Damazu; prema priručniku papa je projekt vjerojatno samo odobrio ili poželio bolji prijevod. Riječ je o reviziji starolatinskog prijevoda (Vetus Latina) prema grčkom. Jeronim obećaje da će ispravljati samo gdje grčki to traži, ali je rad nejednak, „rad početnika”, premda u cjelini kvalitetan.
2. Ostatak Novoga zavjeta. Za Djela, Poslanice i Otkrivenje nema Jeronimovih predgovora. Revizija je sustavnija, a tekst se razlikuje od onoga što Jeronim sam citira. Danas se pripisuje Jeronimovu učeniku Rufinu Sircu; prvi je tu reviziju koristio Pelagije.
3. Prva revizija Psaltira (Rim) – brza i sam ju je kasnije odbacio; izgubljena je.
4. Psaltir „Gallicanum” i heksaplarna revizija (387.–392.). U Cezareji je Jeronim proučavao Origenovu Heksaplu i prema njoj revidirao mudrosne knjige (Job, Salomonove knjige, Psaltir). Taj je Psaltir prihvaćen najprije u irskoj, zatim u karolinškoj liturgiji (otuda ime Gallicanum), ušao je u Vulgatu i liturgiju gotovo posvuda, a zamijenjen je tek u 20. stoljeću. Augustin je cijenio taj rad i želio da Jeronim tako obradi cijelu Bibliju.
5. Novi prijevod s hebrejskog (oko 392.–405.). Studij Heksaple i rad na Quaestiones hebraicae doveli su Jeronima do zaključka da treba prevoditi izravno s hebrejskog – načelo hebraica veritas. Pritom se oslanjao na grčke prijevode Akvile i Simaha. Redoslijed je bio neobičan: Ezra oko 394., Ljetopisi 396., Ezekiel početkom 398., Salomonove knjige 398., Oktateuh 404., Estera 405. Pothvat je izazvao više kritike nego divljenja: Rufin, Augustin i drugi bojali su se da će Crkva izgubiti svoju Bibliju (Septuagintu) i skliznuti u židovsku perspektivu. Ipak su se prijevodi proroka nametnuli bez otpora, mudrosne i povijesne knjige s vremenom također. Psaltir prema hebrejskom ušao je u učene Biblije, ali nikad u liturgiju. Prevodeći, Jeronim više poštuje proročke tekstove, molitve i formule ukorijenjene u pobožnosti Crkve, a slobodniji je u pripovijestima. Priručnik navodi Claudelov sud da je Vulgata „pjesnički spomenik”, remek-djelo latinskog jezika.
6. Deuterokanonske knjige. Jeronim ih ne smatra kanonskima (predgovori Mudrim izrekama i Ezri), ali je slobodno preveo Tobiju i Juditu. Mudrost, Sirah, Makabejske knjige i Baruh ušli su u Vulgatu u starijim ili drugim recenzijama.

2.2. Pomagala za biblijski studij

• Euzebijeva Kronika – usporedna kronološka tablica svjetske povijesti; Jeronim ju je otkrio u Carigradu 380., preveo i nastavio do 378. Grčki izvornik je izgubljen.
• Liber locorum (prerada Euzebijeva Onomastikona biblijskih mjesta) i Liber interpretationis hebraicorum nominum (tumačenje hebrejskih imena), oko 390.
• De viris illustribus (393.) – katalog 135 kršćanskih pisaca, s popisom vlastitih djela na kraju. Plan je preuzet od Svetonija, a građa većinom od Euzebija. Djelo ima pogrešaka, ali je prva kršćanska „patrologija” i temelj povijesti egzegeze.

2.3. Prijevodi Origena i Didima

U Carigradu (ili već u Antiohiji) Jeronim je počeo prevoditi Origenove homilije: 14 na Jeremiju, homilije na Ezekiela, dvije na Pjesmu nad pjesmama (posvećene Damazu), devet na Izaiju. Godine 390. preveo je 39 homilija na Luku, s izričitom namjerom da pokaže kako je Ambrozije u svojem komentaru Luke ovisan o Origenu. S istom je namjerom (387.–390.) preveo Didimovu raspravu O Duhu Svetom, čiji je grčki izvornik izgubljen. Godine 399. preveo je Origenov De principiis kako bi istaknuo njegove zablude, nasuprot Rufinovu „pročišćenom” prijevodu; sačuvan je samo Rufinov.

U korespondenciji su i prijevodi polemičkih dokumenata origenističkog spora (pisma Teofila, Epifanija, jeruzalemske sinode). U tom je kontekstu nastalo i pismo Ep. 57, De optimo genere interpretandi, u kojem Jeronim, opravdavajući slobode u jednom prijevodu, iznosi svoje načelo prevođenja: smisao, a ne riječ za riječ – osim u Svetom pismu. Nakon Pauline smrti (404.) preveo je i Pahomijeva pravila te druge pahomijevske tekstove.

2.4. Biblijski komentari

Komentari su velikim dijelom prilagodbe blaga iz cezarejske knjižnice. Metoda se razvijala od origenovske inspiracije prema književnoj i tekstualnoj kritici.

• Pavlove poslanice (386., u nekoliko mjeseci): Filemonu, Galaćanima, Efežanima i Titu. Jeronim otvoreno navodi izvore: Origena, Didima, Apolinara, Euzebija Emeškog.
• Propovjednik (oko 389.), u spomen na učenicu Blesilu; uz grčke tumače koristi i tumačenja jednog rabina.
• Commentarioli in Psalmos (oko 390.) – kratke bilješke po uzoru na Origenove skolije.
• Quaestiones hebraicae in Genesim (oko 392.) – filološka rasprava o tekstu Postanka na temelju heksaplarnih inačica i rabinskih predaja.
• Proroci – jedini sustavni Jeronimov komentar. Najprije pet malih proroka (393.), zatim Jona i Abdija (396.). Ostatak malih proroka slijedi 406., Daniel 407., Izaija 408.–409., Ezekiel 411.–414. i Jeremija 415.–419., kojeg je prekinula smrt. Metoda je ustaljena: dvostruka lema (prijevod s hebrejskog i iz Septuaginte), zatim doslovno tumačenje s raspravom o inačicama, pa duhovno tumačenje u odnosu na Krista i Crkvu, često preuzeto od Origena ili Didima.
• Matej (398.), na brzinu napisan na molbu Euzebija iz Cremone; koristi Origena i Hilarija, a sada je već svjestan Origenovih doktrinarnih zabluda.
• Otkrivenje – prerada komentara Viktorina Petovionskog (Ptuj, † 304.).

2.5. Homilije, životopisi i polemike

Homilije. Sačuvane su homilije koje je Jeronim propovijedao betlehemskim monasima (Tractatus na Psalme i Marka); G. Morin ih je identificirao početkom 20. stoljeća.

Životopisi svetih pustinjaka:

• Vita Pauli (za boravka u pustinji) – o Pavlu, navodnom prethodniku Antuna, koji je živio i umro u posvemašnjoj samoći; ideal o kojem je mladi Jeronim sanjao, s fantastičnim elementima (kentauri, satiri).
• Vita Hilarionis (386.–390.) – Hilarion iz Gaze kao monah čudotvorac u dodiru s ljudima.
• Vita Malchi (390.) – sirijski monah koji je s jednom ženom u zarobljeništvu živio u savršenoj čistoći.

Polemike:

• Altercatio Luciferiani et Orthodoxi (oko 382.) – iznimno uljudna rasprava protiv luciferijanskog raskola; brani valjanost krštenja arijanaca.
• Adversus Helvidium (383.) – za trajno Marijino djevičanstvo.
• Adversus Iovinianum (393.) – protiv Jovinijana, koji je izjednačavao brak i djevičanstvo. Pobijanje je bilo sjajno, ali pretjerano, pa je izazvalo negodovanje koje je Jeronim morao smirivati pismima.
• Contra Ioannem Hierosolymitanum (397.) – zajedljiv i pristran odgovor biskupu Ivanu.
• Contra Rufinum (3 knjige, 401.–402.) – osoban više nego doktrinaran napad.
• Contra Vigilantium (406.) – protiv akvitanskog svećenika koji je napadao štovanje mučenika, monaško siromaštvo i celibat; Jeronim kaže da ga je izdiktirao u jednoj noći.
• Dialogus adversus Pelagianos (3 knjige, 415.) – bez invektiva, o granicama ljudske slobode i nemogućnosti bezgrešnosti.

2.6. Pisma

Najdotjeraniji i nakon Biblije najčitaniji dio Jeronimova opusa. Zbirka koju je priredio Martianay broji 154 „autentična” pisma, uključujući pisma upućena Jeronimu i njegove prijevode grčkih dokumenata; pisma 148–150 su apokrifna. Najpoznatija su:

• o djevičanstvu: 22 (Eustohiji), 130;
• o udovištvu: 46, 79;
• o monaškom životu: 14, 58, 122;
• o kleru: 52 (Nepocijanu);
• o odgoju djevojčica: 107, 128;
• posmrtni govori: 60, 108 (Pauli), 127 i dr.;
• egzegetske rasprave: 18, 21 Damazu, 106.

Cijela zbirka nosi pečat Jeronimove osobnosti i žara.

3. Kultura i teologija

Jeronimov nauk „nije ni osoban ni koherentan”. Svjesno crpi iz grčkih izvora i obilno ih citira, prepuštajući čitatelju da bira. Tvrdo zastupa pojedina stajališta (hebrejski kanon, hebraica veritas), ali u komentarima i dalje navodi Septuagintu i deuterokanonske knjige. Njegova se izvornost očituje na dvama područjima: u egzegezi i u asketici.

• Klasična kultura. Grčke pjesnike i filozofe zna uglavnom iz druge ruke, a latinske klasike – Vergilija, Cicerona, satiričare – izvrsno. To ponekad narušava ravnotežu njegove asketske nauke (Adversus Iovinianum) i polemike (Contra Rufinum), ali je nesumnjivo pridonijelo njegovim egzegetskim darovima.
• Filolog orijentalist. Kontakti s rabinima najbolje su posvjedočeni u Rimu i u prvim godinama u Palestini; Jeronim je sklon pretjerivati u njihovoj važnosti. Najveće mu je bogatstvo bila Heksapla, danas izgubljena.
• Jeronim stoji na sutoku latinske egzegetske predaje (koju ne cijeni), više grčkih struja i židovske znanosti. Novi zavjet malo komentira, ali mu je vjera u Krista povlašteni kriterij za tumačenje Staroga. Tumačenje je dvostupanjsko: najprije povijesni i doslovni smisao (iuxta historiam), zatim duhovni (spiritalis intellegentia). Njegovo je načelo poznato u formuli: „Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista” (Comm. in Is., prolog).
• Ideal djevičanstva, monaškog siromaštva i studija Pisma; utjecaj na srednjovjekovno monaštvo i duhovnost bio je golem.

4. Posmrtni ugled i hrvatska recepcija

O Jeronimovu značenju svjedoči broj rukopisa njegovih djela, mnoštvo apokrifa pod njegovim imenom, citati u florilegijima i liturgijski kult. Jedan je od četiriju velikih latinskih naučitelja i zaštitnik biblijskih studija; Tridentski sabor proglasio je Vulgatu autentičnim tekstom Crkve. Benedikt XV. posvetio mu je encikliku Spiritus Paraclitus (1920.), a papa Franjo apostolsko pismo Scripturae Sacrae affectus (2020.).

U hrvatskoj tradiciji Jeronim je od srednjeg vijeka štovan kao „Dalmatinac” i sunarodnjak. Glagoljaška predaja pripisivala mu je izum glagoljice i prijevod Pisma na „slovinski”, a u Rimu od 15. stoljeća djeluje ustanova pod njegovim imenom, danas Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Studentima valja razlikovati povijesnu jezgru od predaje: Jeronim nije autor glagoljice, ali je ta predaja odigrala važnu ulogu u obrani glagoljaškog bogoslužja.

5. Tekstovi za čitanje

„Ispunjavam zapovijed Kristovu koji kaže: Istražujte Pisma… Jer ako je, prema apostolu Pavlu, Krist Božja snaga i Božja mudrost, tko ne poznaje Pisma, ne poznaje Božje snage ni Božje mudrosti. Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista.” (Commentarii in Isaiam, prolog)

„Ja ne samo da priznajem nego i slobodno izjavljujem da u prevođenju grčkih tekstova – osim Svetoga pisma, gdje je i red riječi otajstvo – ne prevodim riječ po riječ, nego smisao prema smislu.” (Ep. 57,5)

Izvor: J. Gribomont, „Le traduzioni. Girolamo e Rufino”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, str. 187–239. Dopunska lektira: kateheze Benedikta XVI. o Jeronimu – 1. i 2. dio.