32. nedjelja kroz godinu – A
Vjerujem da je svakome od nas dobro znano koliki je problem ljudska polovičnost, uslijed koje pojedinci nisu u stanju ispravno se ponašati, vršiti svoje poslanje i odgovoriti na zahtjeve koji se pred njih stavljaju. Počesto se moramo mučiti i sa samima sobom u borbi za trajni rast i usavršavanje. Tko ne primjećuje da iz dana u dan treba rasti i napredovati, ne samo da je površan nego trajno ostaje polovičan i nedostatan pred životnim odgovornostima. No ono što je isto tako vrlo zanimljivo jest da su takvi ljudi uvjereni kako im više ništa ne treba jer sve već znaju i sve čine tako da ne može bolje. Tek kada dođe neka kriza i kada se u stvarnosti pokaže da su zakazali, vape za pomoći, i to na pogrešan način. Ne vole priznati svoju pogrešku, ali očekuju da drugi budu uz njih i za njih te da im pomognu izvući se iz neugodne situacije kao da se ništa nije dogodilo.
Polazeći od ove činjenice, možemo bolje razumjeti prispodobu o mudrim i ludim djevicama koju pripovijeda naš Gospodin. Ona u biti govori o napasti duhovne polovičnosti, kojoj odgovara ponašanje ludih djevica. Premda su se pripremale za važan događaj kao što je susret sa zaručnikom i odlazak na svadbu, njima nije bilo stalo do temeljite pripreme. One su olako shvatile taj poziv, premda su trebale dobro razmisliti i pripremiti se za tako uzvišen događaj i tako važan susret za koji im je zaručnik iskazao čast. I to ne samo da nazoče nego da imaju i važnu ulogu u svadbenom slavlju. Njima je bilo ukazano povjerenje i iskazana čast da dočekaju zaručnika i da ga sa svjetiljkama prate u povorci, a lude su djevice prokockale čast koja im je iskazana. I sve to zbog svoje površnosti i polovičnosti: olako su shvatile zaručnikov poziv te su se poigrale s čašću koja im je iskazana i sa zadaćom koja im je povjerena jer je nisu ispunile kako treba. One su iščekivale zaručnika, ali ne do kraja, ne srcem i željom. Bile su formalno prisutne, ali duhom nisu bile uronjene u svoje poslanje. Umjesto da se usredotoče na zaručnika, mislile su na same sebe te tako pokazale da nisu dobro mislile ni na sebe niti su sebi pomogle time što su njega zapostavile. Umjesto da željno iščekuju radosni susret s njime, mislile su da ga mogu zavarati bez dobre pripreme i uređenih svjetiljki. No u danom trenutku, kada je došao zaručnik, čekalo ih je pravo iznenađenje jer su otkrile da im se svjetiljke gase.
Ovo što su napravile lude djevice napast je za svakoga od nas. Svi smo u napasti biti polovični u odnosu prema Bogu. I ne samo u napasti nego i u stvarnosti. Teško se potpuno predajemo Bogu i teško živimo tako zdušno i revno kao oni koji čekaju tako uzvišeni svadbeni trenutak, zahvalni za čast koja im je iskazana. Uistinu, Gospodin je svima nama iskazao neizmjernu čast pozvavši nas na sveti i božanski život koji nam daruje po svome Sinu, koji dolazi među nas kao zaručnik. Vrlo često smo i sami samo formalno i polovično kršćani, bez žara i ljubavi, bez dobro uređenih svjetiljki. Živimo onako kako ne dolikuje onima koje je sam Gospodin pozvao u svoju svetu službu i obdario neizmjernim dostojanstvom. Poput ludih djevica, često smo i sami nemarni u vjeri i odnosu prema Gospodinu. Ne mislimo na njega i ne živimo za njegov dolazak. Samim time slični smo ludim djevicama: zovemo se vjernicima, kao što su se one zvale djevicama, ali to nismo u svome srcu ni ponašanju jer, živeći polovično svoju vjeru, pokazujemo da imamo važnijih stvari od onih na koje nas poziva naš Gospodin i Zaručnik.
Upravo to treba biti poticaj Gospodinove riječi iz današnjega evanđelja: truditi se biti sve više njegovi i potpuno se usredotočiti na njegovu prisutnost i zajedništvo s njime. Nemamo pravo biti polovični jer je on nama cijeloga sebe predao za spasenje. Ako smo samo formalno kršćani, onda nismo nikakvi kršćani te nam je potrebno potpuno se preispitati. Bolje je da se preispitamo sada, za života, nego kada se jednom nađemo pred zatvorenim vratima njegova kraljevstva. Potreban nam je stalni duh pokajanja i pokore te ne smijemo zlorabiti njegovu dobrotu, kao ni dobrotu ljudi oko sebe. Vjera i naš kršćanski život nisu samo tehničko funkcioniranje, kako su mislile lude djevice koje su htjele od drugih uzeti ulja samo da uđu na svadbu i na taj način nadoknade ono što su propustile, umjesto da se preispitaju i promijene vlastiti život. Naprotiv, vjera je živo zajedništvo s Gospodinom u koje treba uložiti cijeloga sebe i potpuno mu se predati. Neka nam on pomogne da to možemo iz dana u dan sve bolje ostvarivati te jednom zasluženo ući na svadbenu gozbu života vječnoga.