33. nedjelja kroz godinu – A
U ovom liturgijskom ciklusu Crkva čita Gospodinove prispodobe o kraljevstvu nebeskom, od kojih je jedna i ova o čovjeku koji, odlazeći na put, daje svojim slugama svoj imetak. Taj je imetak bio odmjeren u talentima koje je dao slugama već prema njihovim sposobnostima. Oni su, nakon što je gospodar otputovao, raspolagali povjerenim imetkom već kako je tko umio i znao. Prva su se dvojica dali na posao te su, zahvaljujući početnom kapitalu, uspjeli kapitalizirati još onoliko koliko im je gospodar povjerio. Jedino onaj posljednji, treći sluga, nije postupio poput njih, nego je zakopao u zemlju gospodarov novac te ga je kasnije vratio gospodaru netaknuta, ali i neiskorištena. Darovano bogatstvo nije doživio kao vlastito, premda je bilo gospodarov dar, nego ga je doživio kao nešto tuđe u što se nije usudio dirati. Zato je na kraju i rekao gospodaru: „Evo ti tvoje!“
Kada se pojavio gospodar, prva su dvojica podnijeli kratko izvješće, puni zahvalnosti i ponosa. A ponosni su bili jer su stekli još onoliko koliko su primili te ih je gospodar pohvalio i dodatno nagradio. No ovaj je treći započeo s gospodarom razgovor koji se sastojao od opravdavanja svoje neaktivnosti, to jest nemara. Upravo nam taj razgovor pomaže razumjeti gdje je bila srž problema, to jest gdje je bila bit na koju je i sam Isus htio ukazati kad je pričao ovu prispodobu. Naime, ova bi nas prispodoba lako mogla navesti da pomislimo da je bit svega odnos ove trojice slugu prema povjerenoj imovini. S te točke gledišta mogli bismo potom lako prijeći na to da promišljamo njihov odnos prema stjecanju i zaradi, držeći važnom njihovu vještinu upravljanja i stjecanja. Jer su uistinu prva dvojica tako dobro upravljali povjerenim imetkom da su uspjeli steći još toliko. No treći je sluga otkrio što je bilo mnogo važnije od vještine gospodarenja imovinom i bogatstvom. Zato veli: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!“ On se, dakle, poziva na to da pozna svoga gospodara. I to njegovo ‘poznavati gospodara’ bitni je razlog njegova nedjelovanja i pasivnosti, to jest najvažniji izgovor u pristupu povjerenim talentima. Iz njegovih bi se riječi dalo zaključiti da ona prva dvojica nisu dobro poznavali svoga gospodara pa su ga slijepo poslušali, a samo je ovaj odbio napraviti nešto s povjerenim talentima jer je poznavao stav, karakter i načela svoga gospodara. Tako vidimo da u središtu poruke ne stoji vještina upravljanja imovinom ili ulaganja novca, nego stav prema gospodaru.
Upravo je zato Isus i pričao ovu prispodobu da nam ukaže da iza svega našeg djelovanja, iza svih inicijativa i aktivnosti, stoji stav prema Bogu, našem Ocu i Gospodaru. Isus je htio pokazati da onaj treći sluga nije dobro procijenio gospodara i nije prepoznao njegovu nakanu i želju da njima, svojim slugama, iskaže čast i poštovanje te da im omogući da se ostvare djelujući sukladno njegovoj volji. Premda Isus o tome ne govori ništa, ipak se daje zaključiti da ističe primjer prve dvojice da bi pokazao kako su imali ispravan stav prema gospodaru i njegovoj volji te da su mogli biti ponosni u trenutku kad se on vratio. Upravo se ovaj posljednji sluga, koji kaže da je znao da je njegov gospodar čovjek strog i zahtjevan, nije postavio sukladno toj svijesti, nego je bio nemaran prema volji svoga gospodara. Zato središte poruke nije vezano uz sposobnost stjecanja novih dobara, nego je daleko važnija poruka izvršavanje gospodarove volje. To za nas kršćane konkretno znači da smo pozvani svoje darove i sposobnosti staviti na raspolaganje onomu koji nam ih je dao. Vršeći njegovu volju, osiguravamo njegovu dodatnu pohvalu te ulazak u njegovo kraljevstvo kao konačnu nagradu.
Neka i nama ovo bude poticaj da vlastita dobra i sposobnosti ne dijelimo na svoje i na Božje, kao onaj izopačeni sluga. Nema ničega što je naše, a da ujedno nije i Božje te, ako bismo mu htjeli vratiti ono što je njegovo, morali bismo mu vratiti sve što imamo. Naprotiv, moramo shvatiti upravo to da je sve njegovo i da vrijednim radom, to jest čestitim i revnim životom vjere, uzvraćamo na njegove darove i vršimo njegovu volju. Tu više ne dijelimo na ono što je naše ili što je Božje, nego znamo da nam sve dolazi od njega te u zahvalnosti za to uzvraćamo vjernošću i odanošću. U protivnom upropaštavamo talente koje nam je dao. Ako svaki naš korak ne vodi bliže spasenju, onda smo na krivom putu. To vrijedi i za svaku našu aktivnost, svaki naš napor i eventualno ‘ulaganje’. Budimo stoga vjerni Bogu kao što je on vjeran nama. Jer je on onaj koji nas prvi poznaje i ulaže u nas, a naše je da mu odgovorimo poput revnih slugu i zaslužimo nagradu života vječnoga.