Upoznavanje svoga dostojanstva svaki svećenik i kršćanin počinje od shvaćanja vlastite nedostojnosti u vršenju onoga što mu Gospodin nalaže, kao što reče rimski zapovjednik: «Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj» (Mt 8, 8). Samo snagom Njegove volje i odluke svećenik postaje djelitelj milosti Božje – božanskih tajni koje su najveća dragocjenost darovana čovjeku. Prihvaćanjem službe djelitelja Božjih darova svećenik postaje na najizvrsniji način i u punom dostojanstvu kristonosac i bogonosac.

Kroz optiku Krista i Crkve najbolje možemo sagledati naš sadašnji trenutak, svoj poziv i identitet. Kao ljudi omeđeni smo i određeni različitim stvarnostima. Kao osobe izgrađeni smo na svakom svojstven način. Svaki od nas je drugačiji, jedinstven, neponovljiv, originalan, ima svoju povijest, priču svoga života, ono što je poznato samo njemu i Gospodinu. Svačiju povijest, ako je želimo ispravno vrednovati, treba sagledati od onoga što je bilo “u početku”, a «u početku stvori Bog nebo i zemlju» (Post, 1, 1), «u početku bijaše Riječ» (Iv 1, 1). Već tada je sve po njemu i za njega stvoreno i od tada sve stoji u njemu (usp. Kol 1, 16-1¸7).

Gledano kroz ovu prizmu – Krista, startna linija našeg razmišljanja nije u nama samima. Naša polazna linija nije u povijesti koja je vremenom obilježena, naš početak nije određeni broj godina unazad. Prepoznajemo i otkrivamo svoju polaznu točku “u početku”, jer se pronalazimo u činu Božje stvarateljske ljubavi.

To je razlog što se naša prošlost ne zadržava samo na onim najupečatljivijim trenucima zemaljskog, bilo pozitivnim bilo negativnim, koji su ostavili najdublji trag u duši i kojih se najlakše sjećamo[1], nego dolazeći do Početka, shvaćamo da mi nismo na početku naših djela, već da je na početku Bog. Na početku naše povijesti, ljudske i svećeničke, Božja je ljubav i dobrota. U svjetlu ove istine možemo shvatit i dubinu one Isusove: «Sluge smo beskorisni. Učinismo što smo bili dužni učiniti» (Lk 17, 10). Zahvaćeni milošću doživljavamo kao i Pavao da nam je sve darovano, da smo primili sve što imamo i jesmo: «Što imaš a da nisi primio?» (1 Kor 4, 7) Dolazeći do Početka shvaćamo zašto prorok Jeremija veli: «Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobija te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te» (1, 5).

Kao što imamo svoju prošlost, tako imamo svoju budućnost, koja je nepoznata i nevidljiva, nedostupna i neshvatljiva, svima osim Gospodinu. Pred nama nije samo budućnost koja tek dolazi. Naš horizont nam je bliži jer ga približavamo po svojim mislima, idejama, planovima, ambicijama. Time budućnost, na izvjestan način, posjedujemo dijelom već sada. Međutim naša budućnost nije samo ljudska protegnutost na liniji vremena. Naša budućnost ima udjela u nebeskoj vječnosti, te je zato i unaprijed potvrđujemo kao istinitu svojom vjerom i nadom. To je razlika između kršćanina i čovjeka koji gleda budućnost bez kršćanske vjere i nade. Tko nema nade opsjednut je ambicijom i ostvarenjem u vremenu. Bez vjere i nade iščekivanje budućnosti postaje nesigurno, neizvjesno, nešto što se tek treba dogoditi i što se u cjelokupnom slijedu, bez obzira na angažman, ne mora dogoditi unutar izvjesnih očekivanja. Angažirani kršćanin nema te nesigurnosti. On već sada uživa u predokusu onoga što će se u punini ostvariti u vječnosti. Vjerom i nadom se “uživljavamo” u život koji ćemo dobiti u punini u vječnosti. Možemo to izreći služeći se Pavlovom slikom kada govori o trima bogoslovnim krepostima: «Sada vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sada nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat» (1Kor 13, 12).


[1] Ako se radi o negativnom, nerijetko su to traume, loša iskustva, iskustvo grijeha, nesnalaženja, nesposobnosti; ako se radi o pozitivnome onda je to iskustvo samozadovoljstva, ponosa, uznositosti zbog vlastite veličine i sposobnosti.

Share: