Na prijelazu iz stare u novu godinu, ljudi podvlače crte, prave statistike i analize, posežu za proračunima i predračunima, zbrajaju rezultate i ulaganja, računaju dobitke i gubitke, primitke i izdatke. Sve se uglavnom kreće oko novčane dobiti i gospodarskih ostvarenja.
Malo tko računa ono što mu se zbiva u duši. Nema baš mnogo osoba koje posljednjeg dana u godini zbrajaju i oduzimaju, to jest prebiru događaje u duši, tražeći ustanoviti kakav je omjer pozitivnog i negativnog, želja i ostvarenja, planova i postignuća. Kao da malo tko vjeruje da pravo ostvarenje može biti nevidljivo, duhovno.
Nije stoga čudo da u novu godinu ulazimo uvijek s teretom starosti, jer ne primamo eliksir Božje mladosti koji on izlijeva preko duše na cijelo biće. Slavimo iz godinu u godinu samo vlastito starenje i umiranje, pod krinkom lijepih želja koje se, kako vrijeme protječe, sve manje ispunjavaju. Godine nas prate kao sjena koje se ne možemo i ne znamo osloboditi. Idući iz godine u godinu ne činimo drugo nego pretačemo vrijeme u vrijeme, te nije neobično da su posljedice sasvim vremenite.
Samo tko je budan u Kristu, koji iznutra obnavlja čovjeka, snagom života duše, Nova godina nije vrijeme što prelazi u vrijeme, poput prelijevanja iz šupljeg u prazno, već je vrijeme što teče u spremnike vječnosti. S Kristom se vrijeme ne mjeri protjecanjem dana, već sadržajem koji ih osmišljava. I kad nam neće dati štopericu da zaustavimo vrijeme, daje nam sjećanje na trenutke milosti i ispunjenja kojima je obogatio naše iskustvo i osnažio postojanje. Klik sjećanja ovjekovječio je isključivo bitne i presudne zlatne trenutke.
Naše sjećanje može urezati brazde vječnosti u moždanoj kori samo zato jer je Krist, ulaskom u povijest, pritisnuo štopericu koja je označila dolazak vječnosti u vrijeme, punine u vapijuću prazninu. Vrijeme je došlo do svog cilja, a čovjek se otvorio punini svojih mogućnosti. Ali nema više oklijevanja ni odlaganja. Valja potrčati k cilju, jer onaj isti Krist koji na razmeđima vremena drži vijaču, drži u ruci i štopericu čekajući nas da dotrčimo do cilja njegove punine. Štoperica u njegovoj ruci je ključ mjere vremena, te ona svaki put klikne kad, premda u vremenu, prijeđemo ciljnu crtu što nas uvodi u vječnost, na kojoj se dodiruje i spaja polazište s ciljem, izvor s uvirom. A trčeći od polazišta prema cilju, tekući od izvora prema uviru, iz ‘prošle’ vječnosti u ‘buduću’ vječnost, shvaćamo da vrijeme ne služi drugome nego da bude provodnik kojim se dodiruju dvija pola iste stvarnosti, ili pak kanal koji spaja dvije krajnje točke jedne te iste rijeke.